PorodicaPraktična Lola

Moram li biti majka da bih bila žena?

Iako sve popularnije u svijetu, pitanje feminizma i ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini i dalje se skriva pod stolove i nije najzahvalnija tema ni za razgovor, a ni za raspravljanje. Nažalost, a možda i na nečiju sreću, ovo je…

Redakcija

Iako sve popularnije u svijetu, pitanje feminizma i ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini i dalje se skriva pod stolove i nije najzahvalnija tema ni za razgovor, a ni za raspravljanje. Nažalost, a možda i na nečiju sreću, ovo je podneblje gdje vas, ako ste žena, od samog dana rođenja usmjeravaju i nameću pitanje vaše uloge u društvu. Iako tema shvatanja i prihvatanja žene, bila ona majka ili ne, nije problem samo Bosne i Hercegovine već je aktuelna i na svjetskoj sceni, ne može se osporiti da je na ovom području puno teže biti drugačiji nego u ostatku svijeta. Ili se barem nama tako čini.

Kruta, patrijarhalna sredina, nije mnogo dopustila modernizaciji da uđe u kuću. Volimo sve što nam to donosi, ali naše žene su i dalje to – žene – i zna se šta je njihova uloga u ovom društvu – reprodukcija. Ma koliko vam zvučalo nevjerovatno, bosansko – hercegovačko društvo i dalje je naklonjeno ideji da je žena “za kuće” i da je njena osnovna uloga da rađa djecu. Pomak se desio spoznajom činjenice da se nalazimo u periodu surovog kapitalizma te je ne toliko poželjno, koliko potrebno raditi i zaraditi. Žena je dobila “odobrenje” da napusti kuhinju i izađe na tržište rada.

1708x910_homepage-02Sredina u kojoj živimo nameće nam stavove, društvo sebi daje za pravo da vodi brigu o tuđim životima. Nije u redu ako niste majka, imate jedno dijete, nemate partnera ili u krajnjem slučaju, ako ne želite djecu. Dušebrižnici će u svakoj situaciji pronaći nešto što “ne bi trebalo tako”, od ismijavanja do žaljenja.

Lola je odlučila da se ovom temom pozabavi na nešto drugačiji način. U razgovoru sa nekoliko žena, otkrili smo šta je bio njihov pokretač za donošenje upravo te odluke; biti ili ne biti majka.

Nisam željela dijete, ali ipak sam pristala

“Iskreno da ti kažem, nemam pojma kada je počela averzija prema malim ljudima, ali o tome razmišljam kao o zbiru više situacija. Vjerujem da nije pripomoglo ni to što sam gledala mamu kako se sama bori sa mnom (razvod se može desiti svakom, dijete ostaje). Drugo, nisam bila u stanju da žrtvujem sebe, svoje slobodno vrijeme i želje dakle ‘ajde da kažemo da ima dosta i sebičluka” – počinjemo razgovor sa mladom majkom i suprugom, a čije ime nećemo otkrivati.

Ona nam priča o svom buntovničkom životu, velikim ljubavima koje je imala, njihovim divnim počecima i nesretnim krajevima. Mnogo puta se dešavalo da savršeno dobar odnos i vezu prekida upravo iz jednog, jedinog razloga – nije se vidjela kao majka. “Volim sebe i kompromis se tu činio malo vjerovatan” govori i dodaje kako pitanje roditeljstva u slučajevima kada jedna strana to želi, a druga ne želi, nije nešto oko čega se može praviti kompromis već neko uvijek treba da žrtvuje sebe i svoj stav.

Kada smo je pitali šta je dovelo do toga da se ipak predomisli, odgovor je bio- ljubav. Ljubav prema partneru zbog kojeg je odlučila, kako ona kaže, žrtvovati sebe i popustiti pred idejom svakodnevne brige o drugom biću.

Još jedan od nezanemarivih razloga je taj što sam i sad ubijeđena da postoje žene koje prosto nisu rođene za nešto, kao što neko nije rođen da bude matematičar, pisac, biohemičar, isto vjerujem da je moguće da neko nije rođen za ovaj “poziv”. Smatram sebe jednom od tih, iako me svi uvjeravaju u suprotno.

Kaže da na majčinstvo sada gleda kao na veliki izazov i proces te misli da je ženama koje su cijeli svoj život željele potomstvo to nekako drugačije, prirodnije. “Nama je trebalo vremena da se upoznamo i zavolimo”, rekla je ona tvrdeći da nije jedna od onih majki koje smatraju da su njihova djeca najpametnija i najbolja i da vječno trebaju biti u centru pažnje. “Kako raste dijete, raste i tvoja ljubav prema njemu” dodaje napominjući da bez obzira na to koliko voli sina i supruga, odustajanje od svog stava za nju je najveća žrtva koju je ikada i za ikoga uradila. Za kraj razgovora poručuje svim djevojkama koje ne žele djecu da pri svom stavu i ostanu: “Podržavam takav stav, jer sam to ja od prije par godina. Takva odluka može imati svoju cijenu, nekad žrtvuješ ljubav, a sačuvaš sebe. Ili obrnuto. U oba slučaja nije lako, ali kada se donese treba se odluke čvrsto držati i nikada nećete biti manje žene zbog toga.”


Svaka žena može biti majka, ali samo jako snažna majka može biti i tata!

Ne znam kad, kako i zašto, ali i kao djevojčica sam govorila da želim imati dijete, a da se nikada neću udati… I tako i bi“, kaže nam 30. godišnja vodolija, žena Supermenka. Ona je samohrana i zaposlena majka, žena koja stiže na frizuru, nokte, na svaku proslavu pa čak i na dogovorenu kafu na kojoj razgovaramo na temu majčinstva. I ne žali se. “Moj sin moj je najveći ponos, moja unutrašnja snaga da dokažem prvo sebi, a i ostalima, koliko zaista mogu”, istakla je ona nekoliko puta kroz razgovor. “Ja sam od prvog dana u ovome sama”, nastavlja dalje… Kaže da biološki otac ni u jednom trenutku nije ponudio pomoć bilo kakve vrste i dodaje da je vrijeme same trudnoće bilo najstrašnije i najstresnije, sve poslije je bilo lakše. Iako ima neizmjernu podršku roditelja i prijatelja ipak kroz život ide sama. Preživjela i proživjela je prve zube, temperature, bolesti, ali puno smijeha i ljubavi baca u sjenu sve ostalo. Ljubav je njen najveći pokretač, a sin najveći ponos. Trudi se učiti ga istinskim, ljudskim vrijednostima. Ona je mama i tata. I kada je teško, nema ko da je zamijeni, od spremanja doručka i vođenja u vrtić do pjevanja uspavanki. “S vremenom se navikneš da je to tako i ne da moraš već ti je to prirodno stanje. On je moje sve i uvijek će biti, za njega sam spremna uraditi bilo šta na ovom svijetu”, a dok to izgovara usne joj se nesvjesno razvlače u osmijeh. Da li je bilo jednostavno? Ne, nikako! Društvo puno predrasuda jedva je dočekalo da je osudi, ali nikada nije pomišljala da treba uraditi drugačije. Sretna je što se sve odigralo tako kako jeste iako se u tim trenucima, kada je saznala, sve činilo teško. Danas se život ipak posložio i funkcioniše. “Moje dijete ima onoliko koliko mogu da mu priuštim, a ja se trudim da ima sve. U svojoj glavi odavno sam sve složila i to je najbitnije. Ljubav ne poznaje fizički umorI kada poznaje, on je tu da mi dokaže drugačije pa mogu i spavati i pjevati, sve samo da mu udovoljim.” Ponosna je na sebe i na sve što je postigla. Recept za uspjeh nema, potrebno je ići  korak po korak te se čvrsto držati svojih odluka. “Ja nikada nisam požalila zbog svega što sam uradila, jer taj osjećaj dok gledaš kako nešto raste i razvija se pred tvojim očima je neopisiv i nezamjenjiv.”

U svakoj nesreći se nađe sreća, a ta sreća bude najveća.


Trudnoća je bila ispunjenje najvećeg sna

before-and-after-pregnancy

Ona ima 30 godina, svakodnevno se brine da nekoliko desetina ljudi obavi svoj posao kako treba, zadužena je za ogromne poslovne projekte vrijedne i po nekoliko stotina hiljada maraka, ali ipak najizazovnije zanimanje i posao do sada za nju je majčinstvo. Trudnoću nije teško podnijela, to je bilo ostvarenje sna. Dodaje da je znala da će roditi nasmijano dijete, jer ga je sa nasmijanim čovjekom pravila. “Majčinstvo me mijenja na bolje, ljubav prema njoj oplemenjuje iznutra.”

Ja sam od onih žena koje su imale priliku da se bave onim što vole, ali sam od svog svjesnog doba na pitanje: “Šta ćeš biti kad porasteš?” odgovarala sa: “Majka”.

“Postoje dvije stvari na koje me niko nije pripremio: na količinu ljubavi koja raste svaki dan i na količinu snage i strpljenja da prođeš kroz svaki dan, jer su izuzetno naporni.” Kao javna ličnost nerijetko je bila u situaciji da ljudima zasmeta količina pozitivne energije i sreće, a koju je djelila svakog dana svoje trudnoće sa nekoliko hiljada ljudi na društvenim mrežama. Svaki pozitivan komentar bio je osmijeh na licu, svaki negativan samo dodatna snaga i motiv da nastavi upravo tako i nikako drugačije. Žena, majka i, dodali bismo, lavica.


Ne vidim se kao majka.

Dijete je izbor, odluka i kompromis, a nipošto začin za brak ukoliko on sam nije dobar. Za mene biti žena nije ekvivalent biti majka.

“Postoje mnoge sfere u kojima se mogu, želim i planiram ostvariti, ali majčinstvo to nije. Možda previše sebična, egoistična, ali prvenstveno realna kada kažem da ne želim biti majka samo da bi društvo bilo zadovoljno. Po meni je to mnogo bolje od deklarativnog “DA”, iako se protivi mom unutrašnjem glasu i osjećaju. Postoje žene koje su divne majke i ja im se divim, ali isto tako vjerujem da se i drugima treba diviti radi svakog izbora na koji imaju pravo.” Naša sagovornica je u nekoliko rečenica sažela sve svoje stavove o tome zašto se trenutno ne vidi kao majka te za kraj dodaje da je istomišljenica u našem društvu jako malo. Djevojčice, djevojke i žene odrastaju u okruženju koje od njih očekuje da budu dobre domaćice i smatraju ulogu majke najvažnijom i nezamjenjivom. Odrastajući pod takvim pritiskom okoline dolazi u pitanje snaga i količina hrabrosti potrebna da se istom suprotstavi, jer najčešće se stavovi o  tome kako ne želite djecu dočekaju “na nož” ili ne prihvataju kao ozbiljni.

Šta kaže struka na ovu temu?

“U jednoj spirali ćutnje i trpnje nametanja stavova okoline, pojedinac može vrlo lako da popusti pod pritiskom, a sve iz straha da nekog ne razočara”, rekla nam je psihologinja Dijana S., koju smo takođe pitali za mišljenje. Dodala je i da je vrlo važno prihvatanje stavova drugog i drugačijeg, ali isto tako da je važno ostati dosljedan u svojim odlukama, ma koliko to društvu bilo teško za prihvatiti. “Istomišljenika često nema mnogo, ali pojedinac treba da shvati da nikada nije sam i da to vidi kao olakšavajuću okolnost.”

Ljudi imaju prirodnu potrebu za fizičkim kontaktom, seksualnim odnosima i produženjem vrste, ali ne svi! Kao što je organizam uspio da se razvije do granica tolerantnosti na bakterije i viruse, tako se i struktura DNK mijenja sa svakim novim rođenim bićem i upravo to biće može da bude lišeno osjećaja i potrebe za razmnožavanjem. Najčešći faktori individualne su prirode, kada pojedinac odluči imati ili ne imati potomstvo, ali nedavna naučna istraživanja jednog instituta u Australiji pokazuju koliko su izmjene genetskih kodova čovjeka uticale i na njegovo postojanje i sociološko pripadanje te shvatanje “zadate” uloge u društvu.

Na kraju – ko smije i može da donese takvu odluku za nekog drugog? U razgovoru smo otkrili različite stavove i shvatanje majčinstva te da isto može, ali ne mora biti najdivniji osjećaj na svijetu i jedina uloga žene u društvu. Majčinstvo, baš kao i bilo koja odluka vezana za vas kao biće, svakako treba da bude lični izbor, jer ste jedino vi vlasnice svog tijela i niko drugi ne smije polagati pravo na to!

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije