DogađajiRadoznala Lola

Meso koje će voljeti čak i vegetarijanci!

tekst: Maja Mihajlović

Koliko puta se desilo da ne možemo tačno da se sjetimo nekog dana, ali da se tačno sjećamo osjećaja koji je prolazio tijelom, koliko puta je događaj ostao u magli, a osjećaj je i sad tu, jednako živ? Dovoljno je da na sekund vidimo ili da čujemo jednu riječ i odvije se cijelo klupko.

Meso. Niz asocijacija je već tu. Nehotičnih osjećaja. I pretpostavki šta se krije iza imena novog ostvarenja banjalučkog režisera Saše Hajdukovića. Šta je ono što će ono probuditi u nama?

Novi film je tajanstven, a u skladu s tom tajanstvenošću je i njegova promocija – saznajemo tek toliko da probudi onaj napeti osjećaj u stomaku, ali nas i dalje ostavlja gladnima, kako bismo do poslednjeg zalogaja uživali u “Mesu”.

12924433_125291801203323_5516032845943962325_nNe znamo u kom obliku će nam biti servirano, ali su iščekivanje i sjećanje jednako važni dijelovi uzbuđenja. Zato smo htjeli da saznamo nešto o ukusu tog “Mesa”, o emocijama koje nosi i kako ćemo se osjećati poslije konzumiranja.

Noćna snimanja, 39 lokacija, 600 ljudi, tvrđava, dva brata, jedna žena, prevara – sve to zvuči impresivno. Još ako kažemo da je naše, domaće, organsko, teško da možemo ostati ravnodušni. A ako nećemo ostati ravnodušni, kakvi hoćemo (p)ostati?

Kako bismo saznali više o filmu, htjeli smo znati kako osjeća jedna žena sa seta, a kako jedan muškarac, kako doživljavaju film ona koja prenosi emocije, a kako onaj koji pazi da svaka od njih bude najbolje uhvaćena, kako misli glavna glumica, a kako direktor fotografije, kako sve vidi Saša Petković, a šta osjeća Marija Pikić.

2“Kroz čitav scenario prepliću se scene pune humora, nasilja, veoma emotivne scene i eksplicitne scene, sve to začinjeno sa mnogo neočekivanih obrta.”

“Adrenalin. Uzbuđenje. Znate onaj osjećaj koji krene sa dna stomaka, iz dubine materice, sabija se i udari pravu žicu. Kada sam pročitala scenario, odmah sam znala da je to to”, ovako “Meso” doživljavaju Saša i Marija, govoreći gotovo sinhronizovano.

Ono što je takođe pogodilo žicu je glavna teza ovog filma, koja malo koga može ostaviti bez reakcije, riječi koje nas vraćaju na ideju Dostojevskog iz njegovog Idiota: “Fikcija istinitija od života.” Zašto je ova fikcija takva i na koji način, pitate se?

Marija nam objašnjava da svi mi živimo u fikciji i da je čovjek danas ubijeđen da je nemoćan, da ne može ništa da učini i promijeni. Ovaj film to i pokazuje, on predstavlja ovo društvo. Ipak, ne nudi ni odgovore ni rješenja, jer mi odgovore već znamo, samo treba da ih prepoznamo.

“Ovo jeste mračna i napeta priča, ali prikazuje ono što jeste i što jesmo, slikajući ovaj grad. I malo je poremećen: pokazuje nam kako iskačemo iz šina, ali u ljudskoj prirodi je da s vremena na vrijeme iz šina iskoči, kako individualno, tako i kolektivno. Treba se znati vratiti”, zaključuje ona.

“Ovaj film i serija je naše viđenje Banjaluke i iz našeg ugla to sve izgleda vrlo realno. Vjerujemo da pravimo film u kome je sve prikazano onako kako zaista i jeste naravno uz pomoć malo filmske iluzije,” približio nas je atmosferi čovjek koji bira kadrove, brine o rasvjeti i stvaranju ovog (nad)realnog doživljaja. “Naša ideja vodilja je da Banjaluku prikažemo u filmskom svjetlu u kakvom je do sada gledaoci nisu imali prilike vidjeti, a sa druge strane želja nam je da se atmosfera našeg grada u filmu potpuno osjeti.”

Meso-prva-klapa-2-Large

A koliko je snažan ovaj film govori i to što svako snimanje donosi jednako uzbuđenje. Kako kaže dvadesetšestogodišnja glumica: ”Prekidi donesu realnost, ali čim se vratim na set, vrate se i osjećaji istim intenzitetom.”

Fikcija istinitija od života. Prođe li vas jeza? Ili bar pitanje: ako je fikcija istinitija od života, može li biti i snažnija od njega, može li ga promijeniti?

“Iskreno vjerujem da ovaj film jeste dovoljno snažan da ostavi poruku koju nosi u sebi od samog početka. Na kraju krajeva, to je i osnovni razlog zbog kojeg ga snimamo i moj lični razlog zbog kojeg učestvujem u ovom projektu. Da li će ta poruka biti dovoljno snažna da bi mijenjala stvarnost, ne bih znao reći. Mi ga radimo ubjeđeni da hoće”, ističe Saša.

Ako svemu ovome dodamo jednu izgubljenu djevojku, koja dolazi iz male sredine u veliki grad i pokušava na sve načine da dođe do svog cilja, do materijalnog, odlučna da uspije, uzbuđenje može samo da raste. “Ipak, ona se lomi svaki put kada se čuje sa porodicom, jer oni bude jaku emotivnu crtu koju ona ne pokazuje svakome. Iako je iščašena ličnost, ona budi saosjećanje”, kaže nam Marija.

12985554_134308606968309_3163141836388624677_nA saosjećanje budi i činjenica da je ovo prvi domaći filmski projekat poslije sedam godina, prvi nakon filma “32. decembar” istog režisera. A snagu filma čini i ekipa sastavljena od bosanskohercegovačkih i srbijanskih glumaca: Nikola Pejaković, Marija Pikić, Branko Janković, Igor Ðorđević, Vuk Kostić, Faketa Salihbegović-Avdagić, Nikolina Jelisavac, Ljubiša Savanović i drugi.

“Kada se na snimanje čeka toliko dugo, normalno je da dajete sve od sebe da to bude što bolje. Sa druge strane osjećate i veliku dozu odgovornosti prvenstveno prema gledaocima, a onda i prema našim kolegama filmskim radnicima kojima uspješnost ovog projekta može mnogo da znači”, zaključio je Saša.

A vjerujemo da će značiti, kako iskusnim glumcima, tako i studentima Akademije, ali i cijelom gradu i našoj zemlji.

Vjerujemo da će kraj godine koji donosi i premijeru “Mesa” biti obilježen mnogim momentima koji će učiniti da se zamislite, zapitate, koji će u vama ostaviti trag i natjerati vas da se naježite, da uzviknete ili uzdahnete.  A do tad: pazite u kakvoj fikciji živite.

Zatvori reklamu