AktivizamHrabra Lola

Vanja Čolić: Od rođenja ne hodam, ali to me nikad nije zaustavilo

Ako ste mislili da su vaši problemi veći od vas, razmislite još jednom. Ne postoji nešto što bi vas trebalo pokolebati na putu ostvarenja životnih ciljeva, jer sve je moguće ako postoji volja. Izuzetan primjer snage volje i istrajnosti je…

Sara Velaga

Ako ste mislili da su vaši problemi veći od vas, razmislite još jednom. Ne postoji nešto što bi vas trebalo pokolebati na putu ostvarenja životnih ciljeva, jer sve je moguće ako postoji volja. Izuzetan primjer snage volje i istrajnosti je Vanja Čolić, žena koja se od rođenja suočava sa urođenom distrofijom, a kroz život postiže izvanredne stvari. Ona vas navodi da se ohrabrite, vjerujete u sebe i savladate sve prepreke na putu do ostvarenja sebe i svojih ciljeva.

Kada bi trebala sebe opisati u jednoj rečenici, ova žena bi imala veoma težak zadatak, jer ističe kako bi to značilo isticanje samih vrlina. A to definitivno ne bi bila ona. Na pitanje gledaju li je ljudi kroz distrofiju odgovara:

Od rođenja nikad nisam hodala, tako da nisam znala nikada za drugačije. Nisam doživjela da me gledaju drugačije. Predrasude nisam osjetila, a smatram kako je ključ svega stav prema samoj sebi.

Malo toga može sama, a sve što ne može radi uz podršku asistentice. Jedino za čim žali je što ne može da pliva. Radi na inkluziji djece sa invaliditetom i posebnim obrazovnim potrebama. Naglašava kako je pogrešna terminologija djeca sa posebnim potrebama, jer ona imaju sasvim jednake potrebe, ali su sa invaliditetom. Ona sama je čak i prisustvovala uređivanju konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom 2006. godine, na kojoj je istaknuto kako se mora koristiti termin osoba sa invaliditetom. Međutim, to se u praksi ne realizuje na ispravan način.

Vanja Čolić

Većina ljudi osobe sa invaliditetom gleda kroz sažaljenje. Evo šta ona njima poručuje:

Strah i neznanje je osnova svega, jer ljudi ne znaju kako da mi priđu. Prilaze mi na ulici i pomažu iako to ne tražim. Ne treba forsirati pomoć ako je neko ne traži. Smatram da je osjećaj ravnopravnosti mnogo pravedniji i bolji.

U šali dodaje kako se desi da je nekada bake puštaju preko reda u banci na šalter, a ona im dodaje kako nema potrebe, jer ona ipak sjedi pa se ne umara kao oni dok stoje.

Iako je velika ljubiteljica knjiga, gotovo nemoguća misija postaje ulazak u biblioteke. “Problem je taj što se osobe sa invaliditetom ne posmatraju kao stvaraoci kulture, ali ni kao njena publika. Kao da nemaju potrebe za tim”, dodaje ona. Iako imaju plan prilagođavanja i izgradnje prilaza, veći je problem izgradnja svijesti, jer se prilazi lako grade. A na to ćemo, izgleda, sačekati malo duže.

Kada je ona bila dijete nije bilo inkluzije, iako je imala IQ 129 prije polaska u osnovnu školu, to i dalje nije značilo inkluziju. Danas, kada radi kao viši stručni saradnik za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, radi na inkulziji djece. Međutim, dodaje kako nisu sva djeca za inkluziju. “U toku je izrada novog zakona o osnovnom obrazovanju pa vjerujem kako će se određene stvari promijeniti kada su u pitanju i djeca. Međutim, ne želim govoriti unaprijed. Samo ću naglasiti da će njihova prava biti zastupljena”, kaže Vanja.

V Čolić

S obzirom da je aktivna na više frontova, zapitale smo se kako joj to polazi za rukom? “Internet čini čuda, a putem njega je naljakše sve postići.” Kada je prije par godina objavila na tviteru da ne može otići u kino da pogleda film, pokrenula je lavinu reakcija. Dobra organizacija je ključ svega, a ona sama ne bi radila ništa drugačije čak ni da može da hoda. Ističe kako nije tip za izlaske i više voli dnevne varijante kafa sa svojim drugaricama, čitanje knjiga ili slušanje muzike, od čega posebno izdvaja Mariju Šerifović.

Iako su je djeca ranije iritirala, danas je ona “tetka prije svega”, jer se sve promijenilo rođenjem njene sestričine Andree, koja odrasta uz nju.

“Ona me ne vidi drugačije, a čudi se kada drugima nije jasno zašto je njena tetka drugačija. Čak se posvađala sa jednom drugaricom u vrtiću, jer ona nije shvatala koliko je njena tetka posebna. Ipak, ne želim da je disciplinujem i odgajam, jer smatram da je to zadatak roditelja.”

Međutim, njena lista prioriteta zasad ne stavlja ljubav na prvo mjesto. Ona je karijeristica, putuje, učestvuje na konferencijama, bavi se aktivizmom i prema njenim riječima nikad joj nije dosadno.

Čolić V

Porodica joj je najveća podrška, a samoću shvata kao inspiraciju i motivaciju. Ova žena je sebi uvijek postavljala izazove za stepenicu iznad mogućnosti. Primjer toga je čuvenih devedeset i tri stepenice do kabineta žurnalistike, za polaganje ispita kada je studirala. Iako su joj nudili mogućnost polaganja na nekom od nižih spratova, ona je stalno uz pomoć prijatelja i porodice išla do vrha. Ta simbolika se odrazila i na život, jer se ne zadovoljava “prvim spratovima”.

Prema zakonu o zapošljavanju, na svakih šesnaest osoba bez invaliditeta treba biti zaposlena jedna osoba sa invaliditetom, ali u praksi nije tako. Zakon ne prepoznaje potrebu za asistencijom, što otežava zaposlenje ovih osoba. Svima poručuje da bez obzira na invaliditet trebaju sebe prihvatiti, jer je to preduslov da ih i drugi prihvate.

Na uspjehe osoba sa invaliditetom ne treba gledati kao na pad meteora ili rijetku vrstu. Oni su osobe koje se zalažu, trude i postižu sve ono što i zdravi ili pokretni rade. “Potrebno je više vjerovati u sebe, aktivirati se. Najlakše je biti student cijeli život, ali treba prihvatiti odgovornosti”, poručuje Vanja. Ključ uspjeha krije se u svima nama, a glavni zadatak nam postaje pronaći ga i krenuti put ostvarenja svojih želja. Možete sve, ali hoćete li? Mi znamo da Vanja hoće, može i da su pred njom veliki uspjesi.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije