PorodicaPraktična Lola

Zajednički intervju: Mame o ćerkama i ćerke o mamama

Prijateljstvo i bezuslovna ljubav mogući su samo ondje gdje ne postoji nikakvo preklapanje interesa. Samo ondje gdje je nekome istinski stalo da vam da koristan savjet i bude podrška. Uspjeh drugih nerijetko je razlog ljubomore i zavisti, ali pravi prijatelj…

Sara Velaga

Prijateljstvo i bezuslovna ljubav mogući su samo ondje gdje ne postoji nikakvo preklapanje interesa. Samo ondje gdje je nekome istinski stalo da vam da koristan savjet i bude podrška. Uspjeh drugih nerijetko je razlog ljubomore i zavisti, ali pravi prijatelj se raduje uspjehu. Ima li uopšte pravih prijateljia? Mi vjerujemo da ima i te prijatelje najčešće zovemo “mama”.

Kako bismo ispitali svoju teoriju i saznali koliko se zapravo dobro znaju mame i ćerke, intervjuisali smo tri uspješne žene iz našeg okruženja. Zanimalo nas je uspijevaju li balansirati između autoriteta i kompromisa, kao i to kada su bile najpotrebnije jedne drugima. Ova pitanja mogu poslužiti i kao odličan vodič za vas i vašu mamu ili ćerku, kako biste dublje analizirale vaš odnos. Prijatelji su osobe koje vas znaju u svim vašim izdanjima, a ipak vas beskrajno vole. Najčešće su vam najbolji prijatelji upravo roditelji.

Katarina Milićević je novinarka, blogerka i aktivistica iz Kragujevca. Novinarstvom se bavi dvadeset i osam godina. Radila je na Radio televiziji Srbije i Kanalu 9, kao i u velikom broju štampanih medija. Posljednjih osam godina bavi se alternativnim novinarstvom, kroz blog i društvene mreže. Udata je za Borisa Jovanovića sa kojim, kako ističe, “dijeli život, a ne prezime”. Ponosna je majka dvije ćerke: Marije(18) i Hane(8), a u ovom intervjuu je učestvovala sa ćerkom Marijom.

13434228_10207967906850093_1563781793_n

Koje su vaše najveće sličnosti, a u čemu ste drastično različite? Na koji način usklađujete stavove?

Marija: Drastično različite, na primer, ona uživa u popunjavanju ove ankete, dok ja bijem glavu pokušavajući da dam odgovore, njoj to ide lagano 😀 Prilično smo različite, sličnost je u sitnicama na kojima uvek uspemo da uskladimo stavove.

Katarina: Gotovo da smo u svemu različte, i fizički i po naravi. Sličnost je u finesama koje obe umemo da primetimo. Stavove usklađujemo razgovorom, koji je često i dug i naporan, ali se trudimo da razumemo jedna drugu.

Kompromis je dio vaše svakodnevnice ili se zna čija je zadnja?

Katarina: Njena je zadnja i trudimo se da imamo konsenzus, da se složimo oko nečega, obe. Nekad ne uspemo, pa je nužan kompromis: neka ti bude, ali. Posle se vratimo na to “ali”, ma čije bilo pa razgovaramo kako je moglo drugačije.

Marija: Kompromis.

Čime te uspijeva izbaciti iz takta?

Katarina: Kad se ona prema meni postavlja kao mama. I kad ne želi da me sasluša do kraja.

Marija: Svojom nervozom.

Gdje želite otputovati zajedno, zašto?

Katarina: Venecija, jer sam joj je obećala kad je imala 6 godina, i htela da vidi „grad na vodi“. Bila je prošle godine tamo, i na moju konstataciju da je to ispunjeno obećanje, rekla je: “Ne važi se, važi se samo da odemo zajedno.” I tako, Venecija je cilj.

Marija: U Veneciju, zar treba da postoji razlog za putovanje?

Da postoji poruka koju možeš napisati sada, a ostaviti je na čitanje za par godina, koja bi to bila?

Marija: Volim te.

Katarina: Najbolje sam ti dala. Ti možeš mnogo više i bolje od toga i pokazaćeš životu i ljudima tek koliko si divna.

U čemu je ona najbolja?

Marija: Da opiše rečima osećanja.

Katarina: U organizaciji, u snalaženju u prostoru, u proceni ljudi.

Odrastanje djeteta i shvatanje da ono postaje samostalna osoba je divno, ali i teško isksutvo za svaku mamu, u smislu prilagodbe i puštanja djeteta. Kako gledaš na ćerkin završetak srednje škole i šta je najvažnije što treba da zna za budućnost?

Katarina: Srećna sam, jer sam potpuno sigurna da ona dalje može sama i bez mene. To je veliko olakšanje, naravno da ću uvek biti uz nju, ali znam da je spremna da vodi svoj život i da sam joj sada potrebna samo kao podrška.

 

Jovana Kljajić je novinarka, aktivistica i blogerka. Završila je novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Radi kao koordinatorica za odnose s javnošću u Koalaciji pod lupom, koja se bavi monitoringom izbornog procesa i unapređenjem izborne legislative. Članica je i volonterka omladinske organizacije “Centar” u Mrkonjić Gradu. Dobitnica je priznanja za istraživačko novinarstvo i radila je u CIN-u (Centar za istraživačko novinarstvo). Učestvovala je u intervjuu sa svojom mamom Jokom.

Jovana i Zora

Kada si bila najponosnija na svoju mamu/ćerku?

Jovana: Najponosnija na svoju majku, ali i oca sam bila u najtežem periodu našeg života. Posljeratni period kada smo se vratili kući i zatekli prizor koji nijedan čovjek ne može zaboraviti. Nismo imali ništa, pa ni vlastiti dom. Živjeli smo u kući koja nije bila naša i krenuli smo od nule. Majka i otac su radili najteže poslove kako bi zaradili  i sestri i meni obezbijedili normalan život. Majka se u tom periodu trudila da ne osjetimo nikada da nam nešto fali, i nismo. To je ujedno i najteži, ali i najsretniji period mog života, jer sam posmatrala dvoje ljudi koji uprkos svemu ohrabruju jedno drugo, vole i nastavljaju dalje. Od njih sam naučila šta je ljubav i porodica.

Joka: Ponosna sam svaki dan, ali ako već moram da istaknem, istaći ću. Vodila je priredbu na Dan škole, ali mi nije rekla da je voditelj. Ušla sam u Dom kulture i zatekla je kako stoji ispred stotina ljudi i bez imalo straha otvara program. Taj dan je dobila Vukovu nagradu za odličan uspjeh tokom osnovnog obrazovanja. Tada sam pretpostavila da je čeka svijetla budućnost.

Knjiga/film koji najbolje opisuje vaš odnos (ili ga prosto obožavate gledati zajedno)?

Jovana: Nedavno smo istovremeno čitale knjigu od Isidore Bjelice – “Spas”. Okruženi smo ljudima koji se susreću sa velikim problemima u životu, ponajviše zdravstvenim. Ta knjiga nas je zaista povezala u smislu odnosa prema onima koji prolaze najteži period svog života. Preporučujemo je svima.

Da postoji poruka koju možeš napisati sada, a ostaviti je na čitanje za par godina koja bi to bila?

Jovana: Poruka koju ponavljam svaki dan sebi i koju ću ponavljati do kraja života je – “Zahvali se za sve što imaš i ne troši energiju na stvari koje ne možeš promijeniti”. Zahvalnost je put do uspjeha, a energiju treba trošiti na ljubav i duhovne, a ne materijalne vrijednosti.

Koja je tvoja uspomena na djetinjstvo?

Jovana: Krenula sam u osnovnu školu i vrijeme poslije škole često provodila na travnjaku ispred kuće koja nije bila naša. Smiješno će zvučiti, ali u travnjaku sam tražila djeteline sa četiri lista i za svaku koju pronađem prije no što je uberem zamislila bih želju. Želje su u to vrijeme, posljeratno, bile jako skromne. Željela sam da imamo vlastitu kuću, da mama i otac pronađu posao dostojan čovjeka, da završim školu odličnim uspjehom, da idem na fakultet i sl. Sve želje su mi se ostvarile. Danas nakon toliko godina shvatam da je želja i vizija ono što pokreće čovjeka i što mu daje snagu da izdrži, bori se i ima jaku volju. I dan danas isto praktikujem, samo ne sa djetelinom. (smijeh)

Koji je najbolji savjet koji si dobila od nje/dala joj?

Jovana: Najbolji savjet koji sam dobila od mame je  -Život je kratak i uživaj u njemu. Kada ostariš pričaj drugima i piši o stvarima koje su ti izmamile osmijeh na lice. Nema predaje ni kada je najteže.

Joka: Najbolji savjet koji sam joj dala i koji rijetko kad upotrebljava – Mama, misli prvo na sebe, a onda na druge i čuvaj zdravlje!

 

Danijela Topić, aktivistica i predsjednica Omladinskog savjeta Republike Srpske. Studentica prava na Pravnom fakultetu u Banja Luci. Članica devetočlane Komisije za koordinaciju pitanja mladih u BiH pri Ministarstvu civilnih poslova Bosne  i Hercegovine. Učestvovala je u intervjuu sa svojom mamom Zorom.

PicsArt_06-13-06.17.35

Šta je najvažnija lekcija koju te tvoja mama naučila? (Koju si naučila svoju ćerku?)

Zora: Najvažnije što sam je naučila je da bude dobar čovjek, uprkos svemu.

Danijela: Najvažnije što me je majka naučila jeste uloga i značaj žene u porodici.

Koje su vaše najveće sličnosti, a u čemu ste drastično različite? Na koji način usklađujete stavove?

Zora: Sličnosti nemamo, pošto je u potpunosti na oca. U pristupu obavezama smo drastično različite. Stavove nastojimo da uskladimo kompromisom.

Danijela: Koliko toliko kompromisom, obzirom da jako teško stupam u kompromise.

Koliko se često svađate i kako rješavate probleme?

Zora: Ne svađamo se, jer nastojimo da ne izazovemo reakcije burnim postupcima. Pokušamo da se dogovorimo, ili popustim ako ona toliko insistira na nečemu.

Danijela: Ne svađamo se, trudim se da poslušam mamine zahtjeve, ili da insistiram na ispravnosti svojih razloga. 😀

Mama je osoba koja može biti autoritet ili prijateljica. Kakav je tip mama Zora i može li se biti oboje?

Danijela: Prijateljica. Vjerujem da može kombinacija, ali je vjerovatno jako teško.

Kada si bila najponosnija na svoju mamu/ćerku?

Zora: Kada je postala reprezentativna predsjednica Omladinskog savjeta Republike Srpske, smatram to početkom njene karijere. No s druge strane sam posebno ponosna na njenu hrabrost u suočavanju sa teškoćama u životu.

Danijela: Na majku sam bila najponosnija u situacijama kada je stoički podnosila poteškoće s kojima su se i većina porodica suočavale u postratnom periodu.

Pročitaj još

Od iste osobe