LjudiRadoznala Lola

Bijonse je žena koju sam čekala cijeli svoj život

tekst: Maja Mihajlović

Little Annie Bandez, najpoznatija po svojim posebnim, zavodljivim i apstraktnim oblikovanjima bluza i džeza, izvršila je nevjerovatan supkulturni uticaj na muziku.

Kao tinejdžerka sa svojim bendom Annie Anxiety and The Asexuals imala je redovne svirke u kultnom Njujurškom klubu Max’s Kansas City. Tokom osamdesetih, prešla je u anarho-pank palatu Crass i od tada sarađivala sa muzičarima i veličinama kao što su Antoni, Mark Almond, Li Peri, Koil ili Lidija Lunč. Kada smo sve ovo rekli, jasno vam je zašto se sintagma “pionir avangarde” može smatrati i nedovoljnom za ovu nevjerovatnu ženu.

U posljednje vrijeme, Eni se fokusirala na slikanje, a poznata Gavin Braun galerija u Njujorku bila je domaćin njene samostalne izložbe. Međutim i pored svih ovih dostignuća, Eni je ostala draga i ljubazna. Nekako, baš u skladu sa svojim imenom: Mala Eni, sva sitna i nježna, žena koja zrači ljubaznošću i ekscentričnošću.

A kako je izgledalo njeno djetinjstvo, koje su najvažnije lekcije koje je naučila u životu, kako doživljava svijet oko sebe i sve nejednakosti koje u njemu sreće, saznajte od same Eni u priči koju je Lola priredila za vas.

littleannia2

Foto: anothermag.com

O odrastanju

Moj otac je bio vojnik i jedan od onih koji su oslobađali logor Dahau, tako da mislim da je jasno zašto se pitanja rase ili nacije nisu postavljala u našoj kući. On u te stvari nije vjerovao i to je zaista sjajan način da odgajate dijete, ali zato, s druge strane, ja tek sada učim o svojoj porodičnoj istoriji i porijeklu. Tako sam nedavno otkrila da, sem što je moja baka bila crnkinja, imam južnoafričke, japanske i arapske krvi. Nevjerovatno šta vam DNK test može otkriti!

U školi sam imala nastavnika koji me je nazivao komunistkinjom. Imala sam jedanaest godina!

Moja sestra i ja imale smo sreće s obrazovanjem koje su nam naši roditelji pružili. Nama, na primjer, nije bilo dozvoljeno da gledamo I Love Lucy, feminizam nije bio tema koja se pokretala, poput rase, već smo odgajane tako da vjerujemo da možemo učiniti sve bez obzira na svijet oko nas. U seriji I Love Lucy glavna junakinja se poigrava sa muškarcima i uvijek ispada naivna i smiješna. To je neki stereotip, koji mi nismo imali mogućnost da posmatramo i sada sam veoma zahvalna zbog toga.

Živjeli smo oko tri kilometra od Menhetna, ali je nama djelovalo kao da smo svjetlosnim godinama daleko od tog slavnog mjesta. Mislim da su roditelji smatrali da nam čine uslugu kada su se doselili u Jonkers, ali mrzila sam to užasno mjesto i pobjegla sam čim mi se ukazala prilika. Bilo mi je četrnaest kada sam otišla na Menhetn, a sa šesnaest sam živjela u Hotelu Čelsi. Bila je tu još jedna zanimljiva stvar u vezi sa mojim odrastanjem, a to je da me je jedan od nastavnika u školi, sa mojih jedanaest godina, neprestano nazivao komunistkinjom.

littleannie1

Foto: anothermag.com

 

O sebi kao inspiraciji drugim ženama

Naravno da bih željela da inspirišem i pokrenem druge žene. Nedavno me je prijateljica povela na koncert Bijonse i ne mogu opisati koliko sam bila oduševljena njom, njenim nastupom, pjevanjem, njenim uticajem na publiku. Fascinantan je takav uticaj i ako ga još koristite za nešto dobro… Kada sam odgledala Formation, nisam mogla da vjerujem da neko napokon radi nešto, da djeluje. Kada sam ja počela da sviram, malo koja žena je bila u tome, ali iskreno, nikada nisam razmišljala o svom polu. Sve do Bijonse. Kada sam vidjela njen šou, sve te žene koje su došle i sve one dotjerane samo zbog sebe i samo za sebe, nekako mi je sinulo da sam do tada sebe i svoju autentičnost uzimala zdravo za gotovo.

Bijonse aktivno radi na stvaranju prostora u kojem tamnopute žene, baš kao i one iz radničkih porodica, mogu jednako da raspravljaju o feminizmu i ako to nije napredak, ja ne znam šta jeste.

Kada je policija ubila Erika Garnera, bila sam još uvijek u Njujorku, a i sada se sjećam kada je donesena presuda da niko neće biti optužen. Inače ne gledam televiziju, ali to je bilo veče kada su se palila Božićna svjetla i pomislila sam kako neko mora progovoriti o ovoj nepravdi. Mislim da je Lejdi Gaga trebala upaliti svjetla, bio je živi program na TV-u i niko nije ništa rekao. Kako sam bila bijesna. Zato, kada sam vidjela efekat koji Bijonse ima na svoju publiku koju većinom čine žene i moć njenog spota, shvatila sam da sam cijelog života čekala nekog kao što je ona, ženu koja aktivno radi na stvaranju prostora u kojem tamnopute žene, baš kao i one iz radničkih porodica, mogu jednako da raspravljaju o feminizmu i ako to nije napredak, ja ne znam šta jeste.

littleannie

Foto: .anothermag.com

 

O ženskom suparništvu i feminizmu

Ja mislim da nije prirodno ženama da se ponašaju na taj način. Žene zaista posjeduju tako malo, jedva i sopstvena tijela. I inače, takva je šteta kada pomislim da sam radila sa tako malo žena u odnosu na muškarce koji su bili tu tokom cijele moje karijere pa i života, a sve je to samo zato što žena, s kojima bih sarađivala, jednostavno nije bilo. Inače, neki od mojih najvećih uzora i inspiracija su bile Nina Simon, Širli Braun, Mavis Stejpls i Lili Olgejt i to ne samo zbog svoje muzike, već i zbog svojih ideja. I, u krajnjoj liniji, ja sebe nikada nisam nazivala feministkinjom, jer sam humanista, ma nisam ni humanista, ja sam sve – ista, ako me razumijete.

 

O stvaranju progresivne muzike


Njujork i Eseks su bili uzbudljiva i prava mjesta za mene, a koja su se uklopila u sve što sam znala i u što sam vjerovala. Kada smo Peni Rimbo i ja pravile Barbed Wire Halo, 1981. godine, mislile smo da pravimo disko ploču. Znam da to uopšte ne zvuči tako, ali nebitno, nas dvije smo uživale slušajući disko zajedno. Inače, Malcom X je vokal koji me je najdublje dirnuo. Bilo mi je pet ili šest godina kada je ubijen, a majka mi je poklonila njegovu autobiografiju kada sam imala dvanaest godina. Da je bar ta knjiga bila lektira u svakoj školi u zemlji.

Svjesno se ne upuštati i ne uplitati u bilo kakvu dramu vjerovatno je jedna od najradikalnijih stvari koje sam iskusila tokom cijelog života.

O krajnostima u životu

Bilo je toliko nekonvencionalnih stvari u mom životu, sudara, pogrešnih mjesta u pogrešno vrijeme, svega. Ali možda najvažnija lekcija koju sam naučila jeste kada sam živjela u stanu na Menhetnu, a moje komšije iz stana ispod se neprestano – mislim neprestano – žalile na buku koju pravi moja tri kilograma teška čivava Sparki. To je bilo zaista smiješno i trajalo je godinama. Ja sam uporno pokušavala da izgladim situaciju, da im pošaljem Božićnu čestitku, da razgovaram sa domarom, ali nije vrijedilo. Nisam ni shvatala koliko je to destruktivno. A onda, odjednom, samo sam shvatila da to nije moj prokleti problem. Oni su ti koji su uporno željeli problem i, kada sam to jednom smjestila u glavu, odlučila sam da ih ignorišem. Sad, iako to ne djeluje kao nešto ekstremno, zapravo jeste! Svjesno se ne upuštati i ne uplitati u bilo kakvu dramu vjerovatno je jedna od najradikalnijih stvari koje sam iskusila tokom cijelog života.