LjudiRadoznala Lola

Smrt jednog ljudskog bića može da znači život miliona drugih

tekst: Maja Mihajlović

Februar bi možda mogao da bude njemački mjesec. Drugog mjeseca u razmaku od dvije godine, dvije djevojke su izgubile bitke za svoje živote. Ali one su dobile rat.

Jedna je umrla zbog onog što je bila u svijetu, druga zbog onog što nije željela da bude svijet.

Jedna je bila žrtva, druga je bila heroj.

Jedna je bila Jevrejka, druga je bila Njemica.

Jedna se zvala Aneli Frank, drugoj je ime bilo Sofi Šol.

I obe su vjerovale da samo ideali mogu spasiti svijet.

O Ani Frank se dosta zna i o njoj se često govori. Ona je postala simbol stradanja jevrejskog naroda, ali i simbol nade i vjere u dobrotu ljudske prirode. A ona je u nju vjerovala najiskrenije. Tu vjeru joj nisu pomutila sjećanja na rodni Frankfurt iz kog je otišla u Amsterdam sa nepune četiri godine. Tu vjeru nisu uništile dvije godine provedene u skrovištu u kom je bilježila sve svoje utiske, osjećanja, strahove i nade.

anna-frank-tuttacronaca

Aneli Meri Frank, Amsterdam

S tom nadom je petnaestog jula 1942. godine zapisala:

“To je teškoća ovih vremena, u nama se bude ideali, snovi i nade, da bi tek susreli groznu istinu i bili uništeni. Zbilja je čudo što nisam zaboravila sve svoje ideale, jer čine se tako besmisleni i nemogući da bi bili ostvareni. Ipak ih čuvam, jer uprkos svemu, još vjerujem da su ljudi u duši zaista dobri.”

S tom nadom je napustila svoje skrovište, zajedno sa sestrom Margo, ocem i majkom, prijateljem Peterom van Pelsom, njegovim roditeljima i Fricom Feferom. Napustila ga je četvrtog avgusta, samo tri dana nakon posljednjeg zapisa u svoj dnevnik, ostavljenog na stolu Tajnog skrovišta. U pratnji Gestapoa počeo je put koji je značio kraj njenog života. Od tranzitnog logora Vesterburk, preko Aušvica, do logora Bergen-Belsen.

bergen-belsen-overview

Koncentracioni logor Bergen-Belsen u kom su umrle Margo i Ana Frank, svega nekoliko sedmica prije oslobađanja

Iako su Ana i njene sestra umrle od tifusa i to samo nekoliko sedmica prije nego su Britanci oslobodili logor, uzrok njihove smrti je bio nacizam.

Ideologija. Idol.

Ono protiv čega je jedna Njemica ustala. Bez straha. Bez oklijevanja.

U njoj nije bilo sumnje da li čini pravu stvar niti kolebanja da li da spase svoj život prebacujući svu krivicu za svoje djelovanje na brata, Hansa. Sa krajnjom odlučnošću Sofi je čekala da oštrica jedne od dvadeset giljotina specijalno naručenih za izdajnike padne. Jer znala je zašto umire.

Prije posljednjeg zvuka sječiva čulo se: “Sunce i dalje sija.”

Tog dvadeset i drugog februara jače od giljotine bile su njene riječi:

“Kako možemo očekivati da pravednost prevagne, kada jedva da ima nekoga ko bi ponudio sebe individualno za pravednu stvar? Kako lijep, sunčan dan, a ja moram da odem, ali šta moja smrt znači ako će time milioni ljudi biti probuđeni i pokrenuti?”

whiterose2

Sofi i Bijela ruža: Hans i Sofi Šol, profesor Kurt Huber, Kristof Probst, Aleksander Šmorel i Vili Graf

Na suđenju njoj, njenom bratu i njihovom saradniku i prijatelju Kristofu Probstu za veleizdaju odjeknulo je sudnicom:

“Neko je poslije svega morao ovo da započne. Ono što smo napisali i rekli misle i drugi. Oni se samo ne usuđuju da to pokažu kao što smo to mi uradili. Ja mislim sada, kao i ranije, da sam uradila najbolje za svoj narod. Zato ne žalim zbog svojih djela i spremna sam da snosim poljedice koje iz njih proističu.”

Bila je spremna na to kada je osamnaestog februara 1943. godine, nepuna tri mjeseca prije dvadeset i drugog rođendana, gledala kako sa balkona glavne zgrade Minhenskog Ludvig Maksimilijan Univerziteta padaju papiri šeste i poslednje grupe pamfleta ispisanih protiv njemačke vlasti.

Bila je spremna na to kada se pridružila bratu Hansu i njegovim prijateljima, Aleksanderu Šmorelu, Vili Grafu i autoru poslednjeg pamfleta, profesoru filozofije Kurtu Huberu, koji su činili jezgro organizacije Bijela ruža (Die Weisse Rose), intelektualnog pokreta osnovanog s ciljem da se agresivnom režimu pruži otpor, da se prikaže njegova suština, (ne)moralnosti i da se kroz odricanje poslušnosti Njemaca on slomi polako iznutra.

o-SOPHIE-SCHOLL-facebook

Hans Šol, Sofi Šol i Kristof Probst, Minhen, 1942. godine

Bila je spremna na to u jesen 1942. godine, nakon čitanja propovijedi Avgusta fon Galena kojim se kritikuje zakon o eutanaziji i održanju čistote njemačke krvi, propovijedi koja je ostavila tako jak utisak na nju i njene prijatelje da su je odlučili štampati i dijeliti sugrađanima. Taj prvi pamflet je i prethodio samom organizivanju Bijele ruže i odredilo joj smijer i sredstva djelovanja – nadu da će kroz upečatljivo povezane činjenice, kojih mnogi Nijemci nisu bili svjesni (ili odbijali da ih priznaju) i moralne principe otvoriti oči sunarodnicima.

Bila je spremna na to nakon ljeta 1942. godine, koje je provela na obaveznom radu u metalurškom kombinatu, a njen brat, student medicine, na ratištu gdje je svjedočio strahotama njemačkih zločina.

Studentkinja biologije i filozofije bila je od neizmjerne važnosti za grupu i širenje njenih ideja. Iako nije učestvovala u pisanju, njene riječi, njeni lični stavovi i njena odlučnost i energija toliko su snažni da su imali jednako ili čak više odjeka.

Smrt Sofi Magdalene Šol došla je na korak od ostvarivanja kontakta Bijele ruže, koja je ostavila iza sebe 15 000 razdijeljenih etičko-političkih pamfleta i desetine antirežimskih grafita, sa drugim antinacističkim njemačkim organizacijama.

483333544-white-rose-resistance-movement-geschwister-scholl-platz-ludwig-maximilian's-university-leaflet

Dio spomenika Sofi i Hansu Šolu i Bijeloj ruži ispred Ludvig Maksimilijan Univerziteta, Leopoldštrase, Minhen

Njeno rođenje devetog maja 1921., dana kojim se nekom čudnom igrom slučaja i statistike slavi pobjeda nad fašizmom, zaslužilo je da bude slavljeno.

Njen idealizam, njen glas koji je prolamao tišinu miliona Njemaca treba da se čuje:

“Pravu štetu čine milioni koji žele da ‘prežive’. Čestiti ljudi koji samo žele da budu ostavljeni na miru i ne žele da njihovi mali životi budu uzdrmani bilo čime većim od njih samih. Oni koji ne zauzimaju strane, nemaju ciljeve i ne vole da prave talase ili neprijatelje. Oni kojima su sloboda, čast, istina i principi samo obične riječi. To je redukcionistički pristup životu: ako ga održavaš malim, držaćeš ga pod kontrolom. Ako ne praviš buku, babaroga te neće pronaći. Ali sve je to iluzija, jer oni takođe umiru, ti koji se skrivaju u čaurama samo da bi bili sigurni. Sigurni?! Od čega? Život je uvijek na ivici smrti, uske ulice vode na isto mjesto kao i široki bulevari i mala svijeća izgori jednako kao i plamteća baklja. Biram svoj način da izgorim.”

Odabrala je slobodu.

Kao sloboda koju je sanjala, padali su slobodno papiri koje je bacila sa balkona na atrijum fakulteta poslednjeg dana svoje slobode.

282478Od sedmoro stanovnika tajnog skrovišta, logore je preživeo samo Anin otac, Oto, koji je od vjerne prijateljice i pomagačice Mip Gis dobio jedinu stvar koju Nijemci nisu odnijeli nakon izdaje – Anin dnevnik.

Od petočlanog jezgra grupe Bijele ruže nije preživio niko.

Preživjele su riječi i ideje. Na kraju su dvije djevojke uspjele idealima da poraze idola. U jednom trenutku su njihovi ideali i njihova borba i žrtva odredili put kojim Njemačka i svijet treba da idu. Sofi i Ana su dve tačke prave Nemačke. I prave pravog svijeta.

Čudno je kako smrt jednog ljudskog bića može da znači život miliona drugih. Kroz riječ, kroz nadu, kroz ideale.

Zatvori reklamu