LjudiRadoznala Lola

Marija Đajić: Dužna sam Jovanu Dučiću da Trebinju vratim ljetnu scenu!

Marija Đajić. Zapamtite ime i prezime ove žene, jer kako sad stvari stoje, velika djela su pred njom. A ona – neustrašiva, dobro organizovana, sistematična i zaljubljena. Zaljubljena u glumu, Trebinje, umjetnost uopšte. A znamo da je ljubav slijepa te…

Brankica Raković

Marija Đajić. Zapamtite ime i prezime ove žene, jer kako sad stvari stoje, velika djela su pred njom. A ona – neustrašiva, dobro organizovana, sistematična i zaljubljena. Zaljubljena u glumu, Trebinje, umjetnost uopšte. A znamo da je ljubav slijepa te tako Marija, koja je došla na “raspust” u rodno Trebinje, jer studira u Beogradu, nije vidjela moguće probleme koji bi mogli nastati ako ona odluči da svoju ljubav materijalizuje.

Marija se zaljubila u prostor ljetne pozornice Trebinja koja godinama stoji zapuštena. Prišla joj, sredila je, očistila s drugarima i došla kod gradonačenika s željom da tu njihovu ljubav i ozvaniči. A on je na taj prostor stavio – katanac. Popričali smo s Marijom koja, od svoje namjere da tom prostoru da sjaj koji zaslužuje, neće odustati.

Marija, Marija, crna Marija, šta uradi?

Brkala sam lončiće, sanjala, maštala i domaštala ljetnu pozornicu u Trebinju, jer: “Sve su revolucije, prije nego počnu, najobičnije maštarije…“

ljetna pozornica

Živiš i radiš u Beogradu, a eto te, boriš se za zapuštenu ljetnu scenu u Trebinju. Zašto ti je to trebalo u životu, kad ti već sve tako lijepo ide? 

Živim u Beogradu i mnogo ga volim, prije toga živjela sam u Banjaluci četiri godine i isto gajim divne emocije i uspomene na grad i ljude, a posebno na dio puta od Jazavca do Venecija mosta kojim sam svakodnevno prolazila. Ali prije svih tih gradova živjela sam u mom Trebinju i živjeću ovde makar dva, tri mjeseca godišnje dok sam god živa. Dužna sam to sebi, svojim roditeljima, svojim precima, potomcima pa i Jovanu Dučiću, Luki Ćeloviću, Jeleni Anžujskoj i svoj ostaloj sviti bistrih umova koja je odavde odlazila u svijet i uvijek se vraćala sa svakojakim dobrima.

Ispričaj Lolama, kako si uopšte došla do toga da se baviš tim prostorom? Je li ta ideja potekla skoro ili si to odavno imala u planu? 

Muzika i vjetar, kad se spoje u mojoj glavi, uvijek me uzdrmaju i kreće borba, neprihvatanje i bunt. Ovaj put uzburkala me muzika benda Zemlja Gruva. Konkretno pjesma “U opasnosti” me trgla iz dremeža i to je moja najveća inspiracija. Ideja je potekla ovog ljeta sasvim spontano, ali zbog stanja koje ovdje zatičem godinama morala sam da se drznem i probam da se oglušim o savjete tipa: “Samo ćuti, ne možeš ništa promijeniti, ovo je Trebinje.” E pa boli me briga za tako ćutljivo i strašljivo Trebinje. Ja imam neku drugačiju viziju i njoj ću stremiti. Druga stvar, svi su opterećeni izborima i političkim strankama pa tvrde kako bih sve ovo lako riješila da sam se u neku stranku učlanila, a meni je to smiješno, kao da ne živimo u istom univerzumu pa želim da im prikažem, ne da im dokažem, da apsolutno nisu u pravu.

13588931_10209106945806707_1791659330_o

Reakcije javnosti nisu izostale. Ko te podržao, a ko je čak digao ton, za sada?

Podržao nas je bezbroj mojih divnih kolega iz Beograda i Banjaluke kojima se sada javno zahvaljujem na svim savjetima i motivaciji. U početku smo imali i podršku Stambeno-komunalnog odeljenja oko čišćenja, međutim danas se desio razgovor sa gradonačelnikom Slavkom Vučurevićem sa koga ne donosim dobre vijesti. Nije me saslušao uopšte, ne zanimam ga koliko lanjski snijeg u Banjaluci. Na moje pitanje šta misli uopšte o akciji i o svemu što sam mu do tog trenutka o njoj kazala, imao je unaprijed spreman ne odgovor već “zaključak” kako su oni prošle godine čistili taj prostor i kako su imali u planu da ove godine raspišu konurs za arhitekte i arheologe da se pronađe najbolje rješenje za obnavljanje pozornice. Nakon toga rekla sam da smo i mi čistili taj prostor i da sada nećemo izaći iz njega tek tako. On me je nakon toga, bukvalno, istjerao napolje iz svog kabineta.

Par sati nakon razgovora stavili su katanac na kapiju Ljetne pozornice.

Budimo realne, obje, to što si ti sad uradila je okupacija javnog prostora. Svjesna si da to može imati posljedice? Dokle planiraš da ideš?

Da, ovo je javna okupacija napuštenog prostora koje je u vlasništvu grada, dakle pripada svim građanima podjednako, a ne samo nekolicini ljudi na funkcijama.

Svijet ne počinje i ne završava se u tom kabinetu tako da neću odustati sve dok bosa ne budem stajala na multifunkcionalnoj pozornici namijenjenoj za sve vrste umjetnosti, dok ne zaživi mjesečni repertoar, dok ne ugostimo Zemlju Gruva, BetonMahalu, Ljubomira Bandovića i sve ostale kreativne pozitivce ili kritičnu masu Balkana uopšte.

Kako Marija vidi taj prostor u budućnosti i zašto je on potreban Trebinju? 

Trebinje trenutno ima četiri studenta glume na osnovnim studijama, na državnim fakultetima, koji su jako uspješni, da ne kažem skoro najbolji na svojim klasama. Ti ljudi će se uskoro naći u situaciji u kojoj sam se našla i ja i cijela moja generacija, a ja im to ne želim nikako. Pa, ako stvaram nešto za sebe automatski mislim i na njih, jer čovjek sam ne može ništa u ovom poslu, gluma je uglavnom kolektivni čin. Trebinju se stalno pripisuje činjenica da je grad kulture, on je to sigurno nekada i bio, ali već odavno to nije. Trebinje ima veliki problem pretapanja kulture u estradu, gubi se ta sada tanka, a nekada kao Kineski zid dugačka granica. Nekompetentni ljudi sjede godinama na stolicama koje se tiču kulture uopšte. Ja ne mogu više to da gledam skrštenih ruku. A najveća želja mi je da što prije udružim sve uspješne arhitekte i umjetnike iz Trebinja da napravimo jedan ozbiljan i konkretan projekat koji će biti ponos ove akcije i svih onih koji su je od srca podržali.

marija kino

Koliko novca, ljudi, vremena i živaca je potrebno da se taj plan realizuje? Šta kad ti odeš nazad u Beograd? 

Treba nam dosta mladih ljudi sa otvorenim umom i pozitivnim stavom. Vremena, živaca i snage da istrajemo trebaće nam ponajviše, a novca vjerovatno ponajmanje, jer to što nam za sada treba možemo i sami da skupimo. A, dok ne krenem u Beograd, oformićemo jednu grupu ljudi kompetentnih i obrazovanih koja će biti tu i kada sam ja prisutna i kada nisam. A u Beogradu planiram na jesen da završim master studije i da moja diplomska predstava bude prva premijera Poetskog teatra BiT koji je osmišljen tako da funkcioniše po principu koprodukcije između dva grada, Beograda i Trebinja.

Zašto? Zato što sami moramo da stvaramo ono od čega ćemo da živimo, jer nam ove države ne nude nikakvu alternativu.

Zato što je njegovanje stiha uopšte skoro pa zamrlo na Balkanu. Zato što Republika Srpska ima samo dva grada sa profesionalnim pozorištima, Banjaluku i Prijedor, a sve južnije, u pozorišnom smislu, je tužnije.

Da li se iko pita kada su djeca u ovom gradu imala priliku da pogledaju ozbiljnu, da ne kažem, pravu dječiju predstavu?

Odlazak u pozorište se njeguje od malena u normalnim sredinama, jer je pozorište hram kulture.

marija

Mi se iskreno nadamo da će Marija istrajati u svojim namjerama, da će gradonačelnik shvatiti da su on i Marija na istoj strani, strani Trebinja i da će njena okupacija inspirisati i druge da to urade sa prostorima u svojim gradovima. I za kraj, Marija vam poručuje šta je potrebno da rade ljudi kako bi se desile velike promjene koje u početku izgledaju kao male:

“Za sami početak da slušaju dobru muziku, zbog toga što će im ona dati snagu i ideje šta i kako dalje da rade.

Potom, da se vraćaju u prošlost da traže neku značajnu ličnost koja će im biti kao neka vodilja ili znak kraj puta.

Da budu svjesni da se najbolje stvari stvaraju kada je najteže i kada je čovjek u ćorsokaku.

Da vjeruju u sebe i da budu skromni.

Da se udružuju sa svojim istomišljenicima.

Da istražuju i čitaju sve o tome što žele da promijene.

Da se ne boje promjena već da im idu u susret i da se ne obaziru na zlurade komentare mračnih i negativnih ljudi već da prate samo svoju intuiciju.

Ja sam promjena koju želim da vidim u svijetu, budite to i vi.”

Pročitaj još

Od iste osobe