Rekli su

SANDA MEŠINOVIĆ: NEDOSTAJE MI SREĆA

Vozim se sinoć u svom crvenom ferariju marke Clio. Plava haljina na meni, skupljena kosa u punđu na vrh glave, tamo gdje je krunska čakra. Nikada sebe nisam voljela sa skupljenom kosom, ali eto, mijena se sve pa i ja…

MOJE JE DA PIŠEM. TVOJE JE DA ČITAŠ. NAŠE JE DA SE PREPOZNAMO Sanda Mešinović

Vozim se sinoć u svom crvenom ferariju marke Clio. Plava haljina na meni, skupljena kosa u punđu na vrh glave, tamo gdje je krunska čakra. Nikada sebe nisam voljela sa skupljenom kosom, ali eto, mijena se sve pa i ja usljed svih meditacija i sada naprosto obožavam da je podignem tačno tamo gdje se spajam sa Kosmosom. Na vrh svoje glave, krunišem sama sebe i vladam tako u svom kraljevstvu sreće, mira i ljubavi.

Svi koji me poznaju, znaju da cijeli život slušam glasno muziku, pjevam i poskakujem u ritmu. Bilo da su spušteni ili podignuti prozori, bilo da sam sama ili u punoj kancelariji. Mislim, bavila sam se plesom petnaest godina, muzika je u mojoj krvi, a o pokretu da ne pričam. Čim čujem taktove, ja se raspametim. Naježe mi se dlačice niz kičmu, kosa traži da se raspusti, tijelo počne da vibrira emociju koja je veća od mene same i ja plešem sa Bogovima.

Vjerujem da vas ima još takvih pa znate o čemu pričam. To je onaj momenat kada naprosto ne možete da suzdržite svoje biće, nema šanse da noge budu mirno, ruke udaraju na sve strane, ma nije ni bitno da li znate, umijete, nema pravila u vašem biću, mlatite glavom kao ludi, jer, naprosto, to neko zadovoljstvo od tonova koje volite mora izaći van.

13876248_1150157281694793_1283174170617667751_n

Pokret nam je prirodno dat, unutar nas je i nešto što nam omogućava spajanje sa sopstvenom nutrinom

I ja tako, u tom zanosu, ekstazi, pogledam lijevo prema kafanici i bašti koja je upravo na tom semaforu na kojem stojim već minut, držim svoj mini koncert i ugledam.

Prvi pogled je bio od lika koji se smijao, uspjela sam da mu probudim onu istu stvar koju i on ima u sebi pa smo se prepoznali. I ti frajeru, radiš ovo, jel’ tako? 🙂

Prepoznala sam onog jednog kojeg nisu satrali, kao što nisu ni mene.

A odmah pored njega, dvije djevojke su me gledale kao da, eto, u najmanju ruku ne vide razlog zašto bi neko pojačao i pjevao svoju omiljenu pjesmu kao da je sam na svijetu. O skupljenim usnicama i podsmijehu neću da pišem ni riječ više.

Uglavnom, namignula sam i klimnula glavom tom liku u znak razumijevanja i dala mu svoj najljepši osmijeh, onako kako samo žene znaju. Lijepo meni i lijepo njemu pa zašto nam ne bi bilo još ljepše?

Sreća traži da se uveća 😉

Uz škripu guma, kako to samo Clio može priuštiti asfaltu Banjaluke, odvezem se na čas kundalini joge. Počela sam raditi meditacije i kundalini jogu jedan na jedan i mnogo sam vesela zbog toga. I radimo moja draga klijentica i ja čas te ona, u jednom momentu, kada smo došli do tačke preloma, počinje da se smije. Počinje, draga meni žena, da se cijepa od smijeha, ali ne onog bezveze, već se u njoj otkačilo tačno ono što treba i iskonska sreća, onaj smijeh kada ne možete da stanete, kada suze kreću, a stomak zaboli od smijanja, izlazi glasno van. Vrišti ona i sve Boga zaziva, ne može da vjeruje, ali ne može ni da prestane. To je onaj smijeh što se bukvano upiškite u gaće od sreće. Skoro slično kao ja u tom autu sa glasnom muzikom.

Kao djeca 🙂

Smije se ona, ja pokušavam da ostanem mirna, ali ne mogu, preplavljuje i mene pa sam se i ja odvalila. Ja srećna i suze mi idu, osjetim svim svojim bićem da ona vibrira sreću i da tu vibraciju sebi DOZVOLJAVA. Ljudi miline!

Nakon suza, došao smijeh. Potpuno prirodno.

I zaključuje ona, kada smo završili to njeno iskustvo, jednom rečenicom:

Volim sebe tako blesavu! To sam ja! Ali je to negdje, sve, bilo zgurano u meni, potisnuto toliko dugo. Sada je vrijeme da to pustim!

E da! Nedostaje mi TA sreća kod ljudi!

ISKONSKA koju svi imamo.

Nedostaje mi da se ljuljamo i u pedesetoj, da idemo na ringišpile, da kupimo sladoled i ne pazimo da li ćemo zamazati bijele nam, tako precizno ispeglane, košulje. Nedostaju mi osmijesi na licima, vedre oči, blistavi oreol oko ljudi i nedostaju mi oni ljudske veličine koje, kada svi gledaju dole, dižu svoj pogled ka zvijezdama.

13839813_10208693837279832_1682312079_o

Shoot for the moon. Even if you miss, you'll land among the stars.

Nedostaju mi oni ljudi koji su svoji, koji nemaju love, ali ne mare za težinu svijeta, nego naprosto žive. Oni koji se raduju sitnicama i oni koji vam daju osmijeh kao da vam pružaju sve gostoprimstvo svijeta sa svojim veselim očima. Oni što zadrže radoznalost, istraživački duh i potragu za blagom u sebi i u svijetu oko sebe.

Oni koji su u stanju da puste svoje dijete da im pravi haos na glavi i u stanu i još im se pridruže u tome. Nedostaju mi tate koje su u stanju staviti roza krila na leđa i poletjeti do kraja svemira i nazad, tako da svi gledaju i da su svi u čudu. Nedostaju mi ljudi u kojima je buntovan, divlji duh koji ne mari za mahalu, pravila, grube i surove koncepte. Srce koje ne želi ličiti kao sva druga srca na svijetu. Nedostaju mi oni ljudi koji zadrže DIJETE U SEBI.

Jedino oni su hrabri i jedino oni su iskonski srećni.

Nedostaju mi ljudi bez strahova, koji su skužili da nemaju jebeni kamenčić u cipeli.

Nedostaje mi da u trideset i šestoj upoznam one sa kojima bih skupa, umjesto u kafanu na pivo ili sok, ponijela deku i brojala zvijezde. Voljela bih biti u društvu onih koji su u stanju da plešu gdje god se nalaze, bez obzira ko je oko njih, dok zadnji atom snage ne izađe iz tijela i ne cijede majicu nakon svega. Oni koji ne mare ako se svijet sutra sruši!

Ti mi ljudi nedostaju… Jer ponekad .. Teško je biti sam 🙂

Voljela bih da su nas odgajali da se smijemo glasno smijati i da nećemo oplakati zbog toga.

Voljela bih da nas nisu učili da kucamo u drvo da ne ureknemo sreću, jer je tim činom automatski umanjujemo i sputavamo.

Voljela bih da su nam dozvoljavali da pjevamo i plešemo u školama, umjesto što su nas filovali teorijama i zabranama.

Voljela bih da su nam govorili: “POLETI”, umjesto: “STANI, PAŠĆEŠ!”

Jer samo su nas punili strahom. A gdje straha ima, sreća se smanjuje.

Voljela bih da su nam čuvali i njegovali ono naše unutrašnje dijete što duže. Jer jedino tada, bez straha i sputavanja, bez razmišljanja i potpuno prirodno, jednostavno, bili smo srećni sreće radi.

I zato sam vam pronašla sjajnu dječiju pjesmu da shvatite koliko je jednostavno biti srećan. Samo… Ostanite dijete u duši i srcu, ma šta da vam kažu, ma šta da vam rade 🙂

SREĆA

Ivica Vanja Rorić
“Sreća je, možda, plava.
Sreća je, možda, zelena.
Sreća je uvijek velika i kad je malena.
Sreća je – imati oči, jer oči svašta vide:
šumu, nebo i oblak i put kojim se ide.
Sreća je – imati uši, jer uši svašta čuju:
šapat, šumor i žubor, tišinu i oluju.
Sreća je – imati ruke: jer rukama se grli,
jer rukama se voli i u svijet dalek hrli.
Sreća je – imati noge: jer nogama se šeta,
i tako, sve u šetnji, stići ćeš na kraj svijeta…
Sreća je, možda, plava.
Sreća je, možda, zelena.
Sreća je uvijek velika i kad je malena.

Gledala sam neki film za vikend i u jednom momentu je glavna glumica kisnula do koske na ljetnjem pljusku, kosa joj je bila mokra, odjeća takođe, ali bila je srećna, valjda, šta znam. Dobro je glumila, toliko dobro da me je na momenat vratila u djetinjstvo kada sam to redovno znala raditi na vikendici kod bake i djeda. I podsjetilo me je kako to nisam radila od tada.

Prekjuče je padalo.

Izula sam se bosa ispred zgrade.

I plesala po baricama.

Jesam, majke mi.

 

P.S. Smijete biti srećni, ne bojte se, evo mene, još sam živa 😉

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije