MjestaRadoznala Lola

Maje, Asteci i Inke: Nije samo Snježanina zla maćeha željela ljudsko srce

tekst: Maja Mihajlović

Srednja Amerika. Srednji vijek. Mjesto i vrijeme za početak kraja tri civilizacije tamo daleko, daleko preko okeana.

Koliko Amerikanci prećutno prelaze preko načina na koji je njihova zemlja postala njihova, toliko naučnici i danas pokušavaju dati glas potpuno stranim kulturama, jezicima i pismima koji s našim nemaju nikakvih zajedničkih tačaka. Dešifrovanje koje traje gotovo vijek i po osjenčilo je razumijevanjem šarene slike majanskih hramova i asteških gradova.

Španski osvajači ili bolje reći otimači, došli su i uzeli tuđu zemlju, ugasili cijele kulture i sa plodovima bogatstvom nove zemlje odnijeli i toliko života. Ipak, kada bismo zamislili otkrivanje zemalja Maja, Inka i Asteka danas, morali bismo imati velike moralne nedoumice i pitanje: “Šta kog đavola?”

mayan_civilization_by_boosoohoo-d5jq8xu

E pa evo nekih razloga za to pitanje.

Najstarija od tri civilizacije koje su zauzimale prostor današnjeg Meksika, Gvatemale, Salvadora, Nikaragve i Perua su Maje. Početak njihovog života na području Gvatemale, Belizea i poluostrva Jukatan upisan je u predhristovski kalendar, dvije hiljade i šest stotina ljeta prije nulte godine. Njihov uspon zabilježen je oko 300. godine, a početak opadanja desio se devetstotih, toliko prije dolaska stranih osvajača.

I iako je ovaj narod jedini na američkom kontinentu u prekolumbijskoj eri imao potpuno razvijen pisani jezik, sastavljen od 800 piktograma, koji su predstavljali slogove ili cijele riječi i koji ni do danas nije potpuno dešifrovan, razvijenu umjetnost, arhitekturu, matematiku i astronomiju, po nekim pitanjima i nisu bili baš civilizovana civilizacija.

????????????????????????????????????

Savršeno izrađen trojni kalendar: građanski Haab od 365 dana uklopljenih u osamnaest mjeseci od po dvadeset dana, vjerski Tzolkin od 260 dana i onaj dugoročni, slavni, s početnom tačkom u 3114. godini prije nove ere koji nam je zbunio misli 2012. godine zbog krivih tumačenja. Ali imale su Maje još koječime da nam ne samo zbune, već možda malkice i slede te iste tokove misli.

Možda činjenica da nisu vjerovali u sistem pakla i raja poput nas, već je za nih podzemni svijet Šibalba bio mjesto početka i korjenja drveta života, na čijim se vrhovima, trinaest nivoa iznad zemlje nalazilo mjesto maglovitog neba, Tamoančan, zvuči ohrabrujuće. Ali činjenica da se kretanje od dna ka vrhu moglo skratiti i otići direktno u najviše sfere smrću na porođaju ili samoubistvom već i nije toliko šarena. Samoubistvo je bilo visoko cijenjeno, baš kao i njegova boginja, Ištab. Baš kao i krv. I ljudska žrtva.

mayan alph

Prinošenje ljudskih žrtvi bilo je uobičajena i sveta praksa, a Maje su načešće uzimale sveštenike, dok se zarobljeni neprijateljski kralj smatrao najvišom i najvrijednijim darom bogovima. Sveta smrt stizala je odsijecanem glave ili vađenjem srca koje još kuca.

Iako narod Kičea i Jukataka nije netragom nestao povlačeći se u utvrđene gradove Ćićen Ice, Uksmala, Altun Haa i Bonampaka kao većina legendi pogrešno uči i iako šest miliona preostalih Maja i danas upražanjava drevne rituale, oni se danas svode samo na žrtvovanje kokošaka. Ne baš ritual po volji vegana, ali ipak.

heart out

Za razliku od Maja koje su živjele u gradskim zajednicama, nalik grčkim polisima, Asteci su imali izgrađeno carstvo na području današnje države Meksiko, koji narodu imena Meksika, ujedinjenom u carstvo 1427. godine, trideset i tri godine prije pada Bosne, duguje ime, dok narod Meksika današnju oznaku “Asteka” duguje osamnaestovijekovnom jezuiti i učitelju Francisku Havijeru i Aleksanderu fon Humboltu.

Predivni, savršeno uređeni grad, Tenočtiklan bio je Američka Venecija. Prepun kanala, srednjovjekova teritorija današnjeg Meksiko Sitija bila je čistija od bilo kog evropskog savremenika, sa sistemom dnevnog odvoza smeća. Iako nije sa sigurnošću utvrđeno kako je bez točkova, koje su Asteci stavljali na neke igračke, ali ih nikada nisu stavili u praktičnu upotrebu, izgrađen veličanstveni grad, pretpostavlja se da su kanali i čamci igrali glavnu ulogu u prenosu materijala.

tenočtiklan

Ali, kao i Maje, sem ljubavi prema zrnima kakaa, koje su u svojoj verziji spravljali u čokoladu, gorki napitak sa začinima, dijelili su ljubav prema sportu i krvi. U velikim količinama. I Maje i Asteci su imali svoju verziju nazovimo loptanja, koja je kod Asteka bila bukvalno borba na život i smrt. Dodavanje koljenima, laktovima, ramenima i glavom trrebalo je da završi ubacivanjem gumene lopte kroz mali otvor. Ali neki naučnici su se zapitali ko se tu za šta borio – da li su žrtvovanju pristupali pobjednici ili gubitnici utakmice.

U svakom slučaju, oni koji bi se živi vratili kući i sačekali svoj prirodno odbrojani poslednji dan, najčešće bi bili sahranjeni ispod doma, zajedno sa svojim psom čuvarom, koji bi bio ubijen kako bi pokojnog vlasnika čuvao i na njegovom putu u drugom svijetu.

beating heart

Koliko je takvih srećnika bilo u kulturi poput asteške, ne zna se. Narod u kom je ubijanje bilo neprestano, krv je uzdgao toliko visoko, da nije samo vađenje dječijih, najvrijednijih nevinih srca bilo dovoljno. Rituali su često podrazumijevali i puštanje sopstvene krvi sječenjem i samopovrjeđivanjem, rituali koji su se nastavili sve do masovnog istrebljenja u kom je zahvaljujući Hernanu Kortezu stradalo preko četvrt miliona ljudi 1521. godine.

Na kraju tu su i malo čudne i malo manje bizarne Inke. Narod koji je brojao, prema procjenama, između četiri i četrdeset miliona stanovnika, nikada nije razvio pisani jezik pa jasno odakle i desetostruko različita tumačenja i proračuni.

machu piccu

Narod današnjeg Perua imao je običaj da bebama veže povoje oko glave, dok su kosti mekane i u razvoju, kako bi im se lobanja izdužila i dobila “propisani” izgled. Na teritoriji dužine preko 5 200 kilometara, koju su zauzimali, povezali su se isprepletenim stazama, kojima su išle poruke s kraja na kraj zemlje, ali u nedostatku pisma i točkova, što će reći prevoznih sredstava, na put su slali ljude s porukama upisanim samo u sjećanje.

I mada je SSSR najpoznatiji samoupravna ekonomija, moguće je da je narod poražen 1532. godine odstrane Španaca predvođenih Franciskom Pizarom imao centralno organizovanu ekonomiju prije svih evropskih komunističkih priča i bez dodira sa grčkom filozofijom proveo dio Platonove ideje odvajanja djece prema sposobnostima i usmjeravanja u trgovinu ili administrativni i vladarski sloj.

mezoametoca ball game

Narod bez točkova, bez slova izgradio je gradove bez maltera. I možda nikome nije sinula ideja pisma, ali zato jeste bušenja lobanja i njihovog korištenja umjesto čaša. A vrlo je moguše da bi orahonesima, kako su Španci prvobitni dali ime Inkma, u piće upadale uši: praksa bušenja i doslovnog razvlačenja ušiju, nekad i do ramena, bila je super popularna. A popularni su bili i morski prasići: kao poslastica.

Maje, Asteci, Inke. Ćićen Icu, Tenočtiklan, Maču Pikču. Vruća čokolada, loptanje i krv.

Žrtvovanja nekad. A šta da je to žrtvovanje danas?

Iako istrebljenje naroda i zauzimanje njihovih domov(in)a sigurno ne bi bilo prihvatljivo, jednako neprihvatljivo bi bilo prihvatanje načina života tih ljudi. Da li bismo mogli sjediti po strani, svjesni da se tamo, tu negdje zapravo, u susjedstvu, prinose djeca na žrtvu bogovima?

A ipak, da li sjedimo svaki dan sa znanjem da se tamo negdje, tu negdje, u susjedstvu, svuda, djeca ubijaju državi, vjeri, naciji na žrtvu?

Zatvori reklamu