FeminizamHrabra Lola

U Brazilu svake godine više od 500 hiljada ljudi bude silovano – ovo je samo jedna njihova priča.

tekst: Redakcija

U Brazilu svake godine više od 500 hiljada ljudi bude silovano, ali samo 10% slučajeva bude prijavljeno nadležnim orgnima. Girlen iz Maranje je odlučila da svoju tragičnu priču podijeli sa svijetom.

Otac je zlostavljao majku. Ja sam bila premala da bih tad primijetila otekline, modrice i ožiljke, ali nisam bila toliko mala da se ne sjećam kako je uvijek kad završi sa njom, prelazio na sestru i mene. Sestra je jednom prilikom u naletu bijesa završila sa slomljenim nosem, a ja sam imala ozbiljnu povredu ključne kosti. Kad sam imala deset godina, mama je shvatila da više ne može i napustila ga. Nismo imali dovoljno novca za život pa smo sestra i ja počele da radimo da bismo pomogle majci. Radile smo kao posluga, jer je to bilo jedino što smo tad i sa toliko godina mogle. Zarađivala sam petnaest dolara mjesečno i sve davala majci, trebalo joj je. Sestra i ja smo nastavile da radimo u užasnim uslovima – nisu nam davali da jedemo i spavale smo na podu. Kući sam mogla samo jednom mjesečno. Nakon šest mjeseci smo odustale, jednostavno je bilo previše za nas i vratile smo se majci.

Dok smo mi radile, majka je pronašla novog muškarca i odlučila da živi sa njim. Na prvi pogled, sve je izgledalo dobro, bio je majčn oslonac, a prema nama se ponašao korektno, čak nam je davao novac i mogle smo se vratiti u školu. Ali, ko zna čim izazvan, počeo je da se ljuti. Na sve. Prvo nam je branio da imamo upaljena svjetla naveče dok učimo. Onda je postalo gore… Po povratku kući, bacao nam je stvari i hranu da ne bismo mogle jesti. Majka je stajala na njegovu stranu, govorila je da smo sve to same izazvale i da smo krive što se tako ponaša.

Various

Posebno se sjećam jednog dana kad sam se vratila kući nakon časova plesa. Došla sam umorna i odučila da se istuširam. U kući u kojoj smo tada bili, kupatilo je bilo napolju i bez vrata, samo zavjesa koja je štitila mjesto za tuširanje. Pojavio se niotkud, zgrabio me, stavio ruku na usta i silovao me. Imala sam trinaest godina. Bacio me na pod i otišao. Ležala sam i krvarila pokušavajući da shvatim šta se desilo. Još uvijek imam napade panike kad god se sjetim tog dana. Rekao je da mogu reći majci, ali da mi svakako neće vjerovati. I bio je u pravu. Kad sam pokušala da joj kažem šta se desilo, nije čak ni dopustila da završim, rekla je da umišljam i preuveličavam stvari. Nisam imala gdje da odem, morala sam da ostanem. On je nastavio sa zlostavljanjem kad god se za to ukazala prilika. Hvatao me za zadnjicu, grudi, vukao za kosu. Osjećala sam neopisiv strah kad god smo bili sami u kući. Kad majka nije bila tu, sve je bilo gore.

Vjerovala mu je i uvijek je bila na njegovoj strani, ali vrhunac se desio kad smo po dolasku kući zatekle majku kako sjedi i čeka nas i rekla je da više ne može da ugrožava svoj brak i da je vrijeme da napustimo kuću. Sestra je otišla sa momkom, a ja sam dvije noći spavala na ulici. Upoznala sam dva volontera iz jedne nevladine organizacije i u tom trenutku moj život se potpuno promijenio. Pružili su mi utjehu, podršku i topao krevet – više nisam morala da spavam na ulici.

Život bez majke i očuha je u meni probudio neku novu nadu i nalet samopouzdanja. Oslobodila sam se strahova, shvatila sam kako u stvari izgleda normalan život. Učila sam o tome šta je seksualno iskorištavanje, kakva su moja prava i šta mogu da uradim kad ih neko povrijedi. Sve to me ohrabrilo da nastavim dalje i pokušam pronaći samu sebe. I jesam. U stvari, nakon učešća u jednom projektu napokon sam se osjetila dovoljno snažnom da ispričam svoju priču i sve ono što se desilo tad, sa samo trinaest godina. Nadu i snagu sam našla u plesu, nečem što sam zaista voljela svim srcem, ali napustila nakon onog što se desilo. Povratak stvaima koje volim i suočavanjem sa strašnom prošlosti me držalo budnom noćima. Ali, nisam odustala. Ovaj put ne. Ples je bio moje svjetlo na kraju tunela, ples mi je pomagao da se izborim sa čudovištem iz prošlosti. Sve dok plešem, veća sam i od najvećeg čudovišta i nema novca koji može da plati taj osjećaj slobode i snage.

brazil1

Sad kad se osvrnem na svoj život i sve što se desilo, žao mi je što sam toliko dugo ćutala o onom što mi se desilo. Žao mi je, jer nisam kriva. Tad sam se osjećala krivom, poniženom i pokušavala sam da shvatim zašto baš ja. Trebalo je da prođe dosta godina da shvatim da sam žrtva, trebalo mi je previše vremena da shvatim ko je pravi krivac.

Danas, imam trideset godina. Završila sam fakultet. Suprug i ja imamo vlastiti plesni studio. Postigla sam sve što sam htjela u životu, ostvarila sam sve želje, bez obzira na sve što mi se desilo. Veliki dio mog života je prošao u bolu, ali danas napokon mogu da kažem da se osjećam slobodno. Potpuno slobodno.

Zatvori reklamu