Finansijska pismenost

Kako i zašto razgovarati s djecom o novcu?

tekst: Miloš Grujić

Možda se zapazili da svakom tekstu prilazim kao malom naučnom radu. Nastojim da se držim problema istraživanja i postavljenog problema i predmeta rada. Zato obrađujem relevantne materijale s ciljem da opovrgnem ili dokažem postavljene „(hipo)teze“. Često i sam budem zatečen i iznenađen iskustvima i savjetima iz razvijenih tržišta. Na primjer, našao sam mnogo savjeta o temi kojoj se jako malo pažnje posvećuje na ovim prostorima- „kad i kako djeci početi govoriti o novcu“. Ta tema je jedno od poglavlja i na ekonomskim fakultetima na ispitu lične finansije. Usput, jeste li znali da se u našem komšiluku na ekonomskom fakultetu izučava predmet lične finansije?

Sa tim predmetom treba početi još u osnovnoj školi. To je kao matematika. Počinje se od osnova pa se znanje nadograđuje. Međutim, nije samo na našim prostorima rasprostranjena činjenica da većina roditelja sa djecom nedovoljno razgovara o novcu.

djeca

Skretanje sa tema u kojima se spominje novac je posljedica toga zato što se i odrasli neodgovorno ponašaju prema novcu. Osim toga, roditelji izbjegavaju da sa djecom pričaju o novcu jer se plaše da će ih prerano opteretiti. Djeca, prije svega treba da budu djeca. Ipak, nauka kaže da roditelji nisu ni svjesni da njihova djeca o novcu, baš kao i o seksu, stiču saznanja mnogo ranije nego što oni misle. Ipak, iako imaju predstavu o obe teme – djeca ne shvataju kako to izgleda u praksi. Pa, prisjetite se, i vi ste ste bili djete.

Kada biste sa djecom razgovarali o novcu već od malih nogu, na način koji je primjeren za njihov uzrast, naučili biste ih da prihvate nočvani okvir koji definiše način života. Ta praksa je važna jer usađuje odgovorno ponašanje i navike koje će im pomoći i olakšati osamostaljivanje i donošenje odluka.

Pa, kad je pravo vrijeme za početi ćaskati o novcu s djecom?

Što prije, ali postepeno. Polako.

Djeca zapažaju da se svašta plaća ali mnogo toga ne shvataju. Na primjer, kako to da se nešto plaća novcem a nešto karticama ili da novac izlazi iz bankomata. Prema svim relevantnim istraživanjima psiholozi, statističari i profesori ličnih finansija tvrde da djeca već od treće godine prepoznaju važnost novca. Ipak, to ne znači da ih treba već tada učiti da sami izrade otplatni plan sa jednakim anuitetima.

Prikupio sam neke trikove o tome kako pristupiti djeci kada je tema novac. Većina tih situacija nas sve tek očekuje. Nema knjige „Najbolji roditelj“. Slijede tek sugestije koje možemo testirati.

lola djeca

1. Naglasite djeci da sve ima granice

Umjesto da odgovorite sa tek: „Nemam(o) novaca!“ treba da im objasnimo da “treba čuvati novac za nešto što će biti zaista važno da se plati”. Takvim pristupom ćemo ih naučiti da ograniče želje zbog potreba. Tako djeca usvajaju prvu i najvažniju lekciju ličnih finansija – uzdržavanje od tekuće potrošnje tj. štednju i raspolaganje novcem.

2. Upravljajte troškovima. Kontrolišite potrošnju zajedno.

Djeci treba pokazati svoj mjesečni račun za nešto. Na primjer, za telefon, gorivo ili za struju. „Dogovorimo“ se da ćemo da smanjiti račun sljedeći mjesec. Napravimo plan za ostvarenje tog cilja: manje telefoniranja (koristimo Viber), manje se vozimo, isključimo svjetlo, radio i televizor kada nismo u sobi. U iščekivanju računa za sljedeći mjesec povećava se djetotova odgovornost, ali i svijest o odricanju i trošenju – kroz igru sa proporcijama. Na primjer, ako nešto (količinu impulsa, goriva, poruka) smanjimo za toliko, za koliko ćemo smanjiti račun. Djeca će shvatati da ima troškova koji su nepromjenjivi.

To je druga najvažnija lekcija ličnih finansija – učimo kako se novac raspoređuje i kako se štedi

3. Naučite djecu da rasporede džeparac za različite ciljeve i potrebe.

Ovdje moram da se zadržim. Sve knjige i tekstovi o ličnim finansijama podrazumijevaju davanje džeparca djeci. Međutim, znamo gdje i kako živimo. Nemali broj roditelja, i ako prima platu, bude srećan ako mu poslodavac ne duguje nekoliko plata. Nažalost, postoje preče stvari od davanja džeparca. Osim toga, sve te lekcije o raspoređivanju džeparca potiču iz razvijenijih zemalja u kojima je nezaposlenost mnogo manja nego kod nas. Ipak, to nije tema teksta pa ćemo se držati teorije, ali i definisanih okvira naše stvarnosti.

Suština ovog savjeta je da što kasnije djecu uvedemo u svijet ličnih finansija biće im potrebno više vaše pomoći u pravljenju „budžeta“ i kontroli trošenja. Odvojimo jedan dio „džeparca“ (recimo 10% iznosa) za štednju, drugi dio (recimo 10%) za poklone, a najveći (ostatak od, recimo 80%) za trošenje. Dijete koje odvaja za ove tri namjene biće društveno odgovorno, ali će i steći naviku štednje. Osim toga, razvija svijest da obraduje roditelje i kupi nam nešto i kada odemo u penziju. Brinimo o njima – i oni će o nama. Ipak, insistirati na štednji bez cilja je suludo. Entuzijazam za štednju eskponencijalno opada. Treba ih podsticati pa ćemo biti ponosni kad pametno potroše taj novac.

29486223555_2a76b723bb_b

4. Primjeren džeparac zavisi od vašeg budžeta. Tačka.

Ne zabijam vam nos u novčanik. Pretpostavlja se da svako troši najracionalnije što može. Ovakvi tekstovi su kao brainstorming – svako širenje vidika može dobro da dođe.

5. Ograničite džeparac.

Djeci možemo dati određen iznos za jednu sedmicu. Ako potroše taj iznos možemo im „posuditi”. Treba ih (na)učiti i da se bogatstvo ne mijenja isključivo radom tako što ćemo im iznos koji ne budu tražili ove sedmice dati sljedeće.

6. Naučimo dijete da postoje kasica ili štedni račun.

Od momenta kad je čovjek počeo koristiti metalni novac kao obračunsku jedinicu i sredstvo plaćanja pokušavao ga je sakriti. Uprkos ustaljenom mišljenju, “kasica prasica” nije dobila naziv po svinjama.

Naziv potiče od stare engleske riječi za vrstu gline – pygg, koja se u srednjem vijeku koristila za izradu posuđa. Novac se čuvao u posudama različitih oblika koje su Englezi zvali “pygg bank“. Posude su bile raznih veličina, a imale su prorez u koji se ubacivao novac.

Štedljivi ljudi su se dosjetili da bi novac mogli čuvati u glinenim posudama sakrivenim među posuđem. Ubrzo su počeli da prave i otvor za vađenje novca koji se zatvarao plutom. Otvor je s druge strane zbog simbolike priliva i odliva. Osim toga, pravljen je i da se često ne razbijaju „kasice“.  Mit dalje kaže da je nepoznati lončar izradio posudu za čuvanje novca u obliku svinje. U takvom obliku je stigao iz Velike Britanije u druge zemlje Europe. Tako je pygg postao pig, odnosno svinja. Nije poenta u prasici, već da se navika o štednji stiče i razvija i čuvanjem novca u kutiji od čaja, tegli ili konzervi.

29289218930_7c4aa035ea_b

7. Razgovarajmo o svakodnevnim vanrednim i nepredviđenim situacijama.

Normalno je da dijete izgubi ili ošteti igračku. Ne treba od djeteta kriti kvarove u domaćinstvu ili na automobilu. Važno je da ono spoznaje da se i ograničen budžet može i još smanjiti – ne njegovom krivicom. Pa, i nama su nekad ukrali kišobran, jaknu ili ogrebali automobil. Ružne stvari dođu i prođu. Bitno je da se razvije svijet o nužnosti nočekivane preraspodjele.

8. Ako dijete poželi nešto skupo treba napraviti „fond“.

U štednji za, na primjer bicikl, mogu učestvovati i bliži rođaci. Suština je da se prati rast „fonda“ i podstiče entuzijazam. Zajedno usaglašavajmo dinamiku rasta fonda. Na taj način djeca će se učiti odgovornosti i odricanju potrebnom da se kupi nešto što nije neophodno za život.

9. Ograničemo djelovanje potrošačkog društva.

Djeca su na udaru reklama već od prvih koraka. Nezavisno od imovinskog stanja, djeci treba nametnuti određena ograničenja. Nažalost, djeca koja ne nose statusne simbole „uspjeha“ često se osjećaju manje vrijednom. Ipak, ali ako ih od malena naučimo da najviše vrijedi ono što im nijedan lopov ne može ukrasti – znanje, narav i karakter, ojačaćemo im samopouzdanje.

10. Igrajte se.

Navedite ih da oni nekad „plate“ termin u igraonici ili nešto u prodavnici. Igrajte se trgovine ili kafića. Djeca tako najlakše stiču iskustva o trošenju.