FantastičnoZabavna Lola

Štetosteron: Otvoreno pismo Alenu Islamoviću

tekst: Štetosteron

Naslovna fotografija: AlenIslamović.net

U svakom životu dođe životno doba u kojem čovjek odluči napustiti roditeljsko gnijezdo. Kod mene je to životno doba trebalo da nastupi davno, ali ajde ti uči u tridesetinekoj kako se otvara mašina za veš. Da ne pričam o tome kako radi. Čekaću da vidim ko će duže izdržati, stara ili ja.

Naslovna fotografija: Zoran Trbović

Šalim se, naravno. Imam nešto (teškog) iskustva u dijeljenju životnog prostora sa osobom suprotnog pola i nešto od istog želim podijeliti sa vama. Jeste, otvaram se, “ajde zezajte me pa da završimo sa tim”.

Kako ću se dijeliti i otvarati, pitaš se? Čuj kako, omiljenim alatom svakojakog banjalučkog (i šireg) blogera,

(fanfare)

OTVORENO PISMO! Jeste, pokušaću da ovaj put kažem dvije-tri korisne, ali sam odlučio tekst početi otvorenim pismom Alenu Islamoviću, jer zašto ne! (P’jan sam.)

alen_islamovic_935185


Pozdrav, Alene. Svečetvoro mojih čitalaca su sada malo zbunjeni. Ne mari, navikli su.

Ti mene ne znaš, ali ja tebe znam. Znam, jebiga, ko ne zna? Slušao sam “Bijelo dugme” kad sam bio mali.

Slušam i sad, ali samo ono sa Bebekom, ponekad. “Ovaj ples dame biraju”, kad me stegne nešto u grlu, ako baš moraš da znaš.

Slušao sam “Divlje jagode”, jer su moji starci kad su bili mladci obilazili koncerte. Kao jako mali naučio brojati do 48, jer to je broj puta koliko ti vrisneš riječ “motori” u pjesmi “Motori”. Slušam i sad. Dobro, zajebavam se, ne slušam.

Ipak, za mene je najbolja stvar koju si ikad uradio u svom životu bila ona pjesma sa Indirom Radić. Tu si ukrao moje srce, lopove jedan.

Kao što vidiš, svojta smo. I kažu ljudi da se svoje meso ne jede, ali ima nešto što hoću da ti kažem, nešto što mi dugo stoji na duši. Alene, sjedi. Moramo da razgovaramo, o pjesmi “30 kvadrata”. O refrenu, da budem skroz precizan.

?

Kad god (a kad kažem “kad god” mislim “jednom dnevno”) čujem navedenu pjesmu, mene zaboli i podsjeti na jedinu ženu sa Ž u mom životu. Zvala se (dobro, tehnički se još uvijek zove, iako me je ostavila) Maja i mirisala je na kišu. Upoznao sam je na nekoj studentskoj žurki prije previše godina (onda kada su se studentske žurke pravile bez laptopa).

Kako to obično i ide, ona bila princeza, Šteto bitanga. Voljeli smo se, planirali stvari i odlučili da je logičan korak da počnemo živjeti zajedno, Alene. Tvoja moćna balada me boli zato što smo živjeli u baš toliko – 30 kvadrata (+ balkon)!

Iz svog iskustva sa zajebničkim životom sam pokupio dvije važne lekcije, koje bih sada ukratko, Alene, podijelio sa publikom.

  • MUŠKARCI VJERUJU U NATPRIRODNE MOĆI

Ne mislim na vilenjake i jednoroge. Muškarci su ubijeđeni da KUĆA ima natprirodne moći. Zato je tako nezgodno kad počneš da živiš sa ženom koja nije tvoja majka. Odjednom ti se sruše iluzije o čaroliji kada primjetiš/shvatiš neke od ovih stvari:

  1. Košulje iz mašine izađu ZGUŽVANE i NE PEGLA ih vazduh.
  2. Nova rolna toalet papira se ne materijalizuje iz ničega, mora se ručno zamijeniti.
  3. Čarape ostavljene na podu će ostati tamo sve dok ih ljudska ruka ne podigne.
  4. Prašina nije mit.
  5. Jelo – pogledati pod 2.
  • ŽENE SU BUDALE (jer takođe vjeruju u natprirodne moći)

Njihova iznenađenost ponašanjem druge strane i naivno ubjeđenje da mogu promijeniti navike idiota koji mrvi, vuče se po kući kao zgaženo pseto, sjedi pred teveom bacajući mrve iz pupka po kući – sve su to simptomi ponašanja jedne (ženske) budaletine.

NIŠTA, ponavljam NIŠTA neće promijeniti čovjeka koji je 25 godina kod mamice bio usluživan i ponašao se kao u hotelu. Zna ispržiti jaja i to ti je to. Pritom isprljati pola kuhinje i ne očistiti je. Jebiga. Njemu se sve što žena radi PODRAZUMIJEVA i nikad nećeš od njega čuti “hvala” nakon što si napravila ručak. Vjerujte, govori vam jedan takav.

Kako bismo neke navedene situacije preduprijedili, potrebno je da se poslužimo jednom posebnom taktikom. Zove se “razmišljanje”, a jako dobro ide u kombinaciji sa “razgovaranje”. Tek nakon forsiranja te dvije mukotrpne radnje, možemo zaista znati da li je osoba sa kojom smo planirali dijeliti čašu u kojoj stoje četkice za zube, ONA PRAVA ZA TAKAV PODUHVAT.


Svaki put kada čujem kako se jedna žena žali drugoj, jer njen momak/muž ništa ne radi po kući, kako se ponaša kao  hotelu, mogu samo da zaključim da u odluku o životu pod jednim krovom nije bilo uključeno puno “razmišljanje” i “razgovaranje”. Inače njegovo ponašanje ne bi bilo iznenađenje, zar ne?

A što se tebe, Alene, tiče – 30 kvadrata nije dovoljno za sreću. Bar meni nije bilo.

Zatvori reklamu