Praktična LolaŽivot

Anksioznost nije bolest od koje se umire. Ali boli.

U našem narodu je oduvijek bilo sramota biti bolestan. Decenijama, možda čak i vijekovima unazad za djecu koja su umirala u prvoj godini života govorilo se da su jednostavno odstranjena prirodnom selekcijom i da je to način na koji priroda,…

Jelena Računica Šatara

U našem narodu je oduvijek bilo sramota biti bolestan. Decenijama, možda čak i vijekovima unazad za djecu koja su umirala u prvoj godini života govorilo se da su jednostavno odstranjena prirodnom selekcijom i da je to način na koji priroda, Bog ili nešto treće odvaja one snažne od slabijih, nespremnih za ovozemaljski život. Danas, kada smo slobodni da pričamo o svemu, imamo pristup svim mogućim informacijama, sve znamo ili se barem pravimo da znamo, čak i danas je nekako sramota biti bolestan.

Ljudi će vam donekle „oprostiti“ ili prihvatiti da imate neko konkretno fizičko oboljenje: čir na želucu, slabo srce, šećer ili (nedobog pomjerisesmjesta rak), ali kad su u pitanju neki psihički problemi, stres ili nešto treće, razumijevanje će izostati kod većine.

anksioznost3

Anksioznost, depresija, napadi panike, stres sve su to problemi sa kojim se susreće veliki broj ljudi, ali isto tako veliki broj ljudi smatra da su to neke imaginarne gluposti koje mnogi koriste kao izgovor za neobavljanje posla, izgovor za izbjegavanje obaveza, druženja. Izgovor za odgađanje življenja života.

Uglavnom dođe nenajavljeno. Bez obzira na to koliko je težak period kroz koji prolaziš, ne očekuješ da će udariti, vjeruješ sebi da si jak da se izboriš sa svim mogućim i nemogućim problemima, vjeruješ da imaš kontrolu kako nad svojim tijelom tako i nad umom, da se to tebi ne može desiti.

Prvo pomisliš da je u pitanju nešto fizički, jer zašto bi pobogu u najboljim godinama i naponu snage odjednom doživljavao sasvim neobične simptome: nedostatak vazduha, nedostatak apetita, neobjašnjivu bol u želucu, neobjašnjiv strah, mučninu, paranoju… Ignorišeš, misliš proći će, misliš umišljaš, misliš nije ti ništa, dok na kraju ne pomisliš da je kraj. Nakon toga slijedi borba sa vjetrenjačama, odnosno odlazak doktoru, vađenje svih mogućih i nemogućih nalaza da bi ti rekli kako si dobro, kako si mlad, kako si zdrav i treba da se trgneš. I ti šta ćeš, pokušavaš da se trgneš, ali u toj silnoj želji da ti bude bolje i da ubijediš sebe kako ti nije ništa, simptomi počnu da se pogoršavaju i počinješ da se osjećaš još gore.

Cijeli život ti se svede na mjerenje dubine udaha, na brojanje otkucaja srca, na zalogaje koje moraš pojesti da bi preživio, na trenutke koji treba da prođu da bi se osjetio sigurno, zaštićeno.

Druženja u takvim situacijama moraju biti strogo kontrolisani događaji, moraju se odvijati u poznatom okruženju, moraju biti sa poznatim ljudima, jer izlazak iz sigurne zone nije opcija nikada ni u kom smislu. Čak i običan obrok mora biti posebno osmišljen, jer ne možeš ti tek tako žvakati i gutati hranu pred tamo nekim ljudima koje ne poznaješ ili poznaješ površno. Šta ako zalogaj zaluta u krivu ulicu, šta ako počneš da se gušiš, šta ako, šta ako… Samostalni odlasci bilo gdje, čak i do prodavnice po hljeb i mlijeko mogu biti prilična avantura, jer se dlanovi počnu znojiti, a srce ubrzano lupati čim zatvoriš vrata svoje sigurne zone. I tu je opet taj osjećaj stida, šta će ljudi reći ako ti zaista pozli u redu na kasi ili na ulici. Hoće li pomisliti da si narkoman koji je baš tog dana riješio da se predozira i pokvari im dan? Hoće li te preskočiti laganim korakom i otići u nepoznatom pravcu ili će stati da ti pomognu? A i kad bi stali, šta bi im rekao da te muči? Od čega boluješ? Od napada panike? To nekako nije opcija.

carli

Kada imaš dijete koje u potpunosti zavisi od tebe stvari su trunčicu teže, jer dijete stvarno ne razumije zašto nisi u stanju da ga baš danas vodiš u park, zašto se prepadneš baš svaki put ako minut-dva zakasni iz škole, zašto mu grčevito stišćeš ručicu dok se vozite gradskim prijevozom i zašto ponekad jednostavno moraš izaći iz bioskopske sale. Ne razumije, a pomoglo bi da razumije.

Anksiozni i depresivni ljudi nisu ludi kako im se to često pripisuje, to su ljudi koji svoje stresove i strahove kanališu na nešto drugačiji način od tebe. Njihov organizam se buni, reaguje, bori. Imajte razumijevanja, ne upirite prstom, ne podsmijavajte se, ne govorite im da idu kod psihijatra da se liječe. Pomozite. Dozvolite im da im baš vi budete broj 1 na speeddial-u, pričajte s njima o neobaveznim glupostima kad u slušalici čujete da ubrzano dišu jer neće vam baš uvijek reći zašto su vas pozvali. Pjevajte s njima dječije pjesmice koje im pomažu da se smire. Budite njihova sigurna luka.

A vi, vi sa druge strane žice, vi koji niste ludi, nađite nekoga ko je prošao kroz isto, razgovarajte, čitajte i nemojte da se stidite. Jednom kad zaista shvatite da anksioznost nije bolest od koje se umire, biće vam lakše. Možda neće u potpunosti proći, ali će vam sigurno biti lakše.

Pročitaj još

Od iste osobe