Finansijska pismenost

M. Grujić: Da li vam je ikad palo na pamet zašto pametni ljudi donose glupe odluke u vezi sa novcem?

tekst: Miloš Grujić

Da li vam je ikad palo na pamet zašto pametni ljudi donose glupe odluke u vezi sa novcem? Najkraći odgovorni bi bio: “Niko ih nije naveo da razmišljaju o toj temi. Ni u školi, ni u kući ni na poslu.“

Većina ljudi prestane da uči o novcu i ličnim finansijama kada se zaposle i otvore račun u banci na koji im pristiže plata. Takođe, većina ljudi o finansijskoj budućnosti razmišlja tek kad zapadne u probleme. Nažalost, najčešći motiv za planiranje troškova je gubitak posla, bolesti ili povreda i druge neugodne situacije koje mogu dovesti u pitanje prilive novca ili izostanak prihoda. S tim u vezi, danas ću spomenuti najčešće navođene postulate za lične finansije:

  1. Svako (lice ili domaćinstvo) treba imati fond za „crne dane“.
  2. Izbori o obrazovanju i toku karijere jesu bitni ali nisu neophodni za vođenje ličnih finansija.
  3. Navike o trošenju novca razvijaju se već od djetinjstva ali se mogu i mijenjati.
  4. Zarade nemaju efekta ako se loše upravlja finansijama.
  5. Inflacija obezvrjeđuje novac, ali i druge oblike finansijske imovine.
  6. Izbjegavajte dopuštena zaduženja po tekućem računu.
  7. Ne propuštajte dobre prilike za ulaganja.

Da li ste znali da stručnjaci iz oblasti ličnih finansija kažu da fond za „crne dane“ treba da iznosi od tri do šest mjesečnih izdataka – uključujući sve rashode i otplate kredita? Ta računica je zasnovana na pretpostavci da nam od momenta gubitka posla do pronalaska novog posla treba tri do šest mjeseci. Radi lakše ilustracije, pretpostavimo da nam za nesmanjen životni standard treba tri do šest mjesečnih plata. To znači da ako da treba da izdvajamo 10% mjesečnih primanja za takvu štednju a da sav ostatak „slobodno“ potrošimo.

Prema tome, bez obzira na to koliko iznose naši mjesečni prihodi ako desetinu njih odvajamo u „crni fond“, trebati izdmeđu 30 i 60 mjeseci tek da stvorimo svoj „crni fond“.

Dakle, po teoriji, treba da štedimo dvije i po do čak pet godina po deset posto od mjesečnih prihoda samo da bismo uštedili dovoljno da premostimo period traženja novog posla. Pod srećnim uslovom da imamo plaćen posao i da novi posao pronađemo za šest mjeseci. I da uspjevamo da „zabacimo“ deset odsto prihoda.

fond

Dvije i po godine.

Štednje!

Po deset posto od prihoda.

Mjesečno!

Bez „čapkanja“ tog fonda.

Naravno da nije isto deset odsto osobi koja radi za 380 maraka i onoj koja ima platu od 2.000. U primjeru je određeno linearno za sve.

Ima još.

Struka savjetuje da štednju za „crne dane“ treba držati „u sigurnim oblicima“ koji se mogu „bez dodatnih gubitaka“ brzo razročiti ili pretvoriti u gotovinu. Pri tom, kao najmanje poželjen vid ovako likvidnog sredstva se smatra oročeni depozit.

Naime, inflacija obezvrjeđuje novac, ali i sve druge oblike finansijske imovine. Zato kada se govori o vrijednosti novca (ili drugih finansijskih instrumenata) treba razlikovati nominalnu od realne vrijednosti. Na primjer, nominalna vrijednost novca određena je iznosom na novčanici ili na kovanici. S druge strane, njegova realna vrijednost pokazuje koliko se roba i usluga stvarno može kupiti za neki iznos. Realna kupovna moć novca smanjuje se u uslovima inflacije. Na primjer, pretpostavimo da očekujemo da će prosječna godišnja stopa inflacije da iznosi dva odsto godišnje.

Drugim riječima, za godinu dana ćete sa 100 KM moći kupiti ono što danas možete kupiti sa 98 KM (tačnije 98,04 KM). Pri istim uslovima, za dvije godine ćete za 100 KM moći kupiti ono što danas možete kupiti sa 96 KM (tačnije 96,12 KM).

Upravo inflacija se najčešće zanemaruje u dugoročnim planovima. Nas će dodatno uspavati fikasni devizni kurs i trenutna deflacija u zemlji. Ipak, zbofg inflacije koja tiho obezvrjeđuje novac, štednu ne treba držati u formi gotovine. Malo manje nepoželjni su depozita po viđenju. Naime, ovakvi vidovi štednje nose niske kamate. Drugim riječima, sugestija sa početka prethodnog pasusa se može reći i kao „novac treba ulagati u ono što (do)nosi pozitivan realni prinos (veći od inflacije) a ne izlaže nas u velikoj mjeri drugim rizicima gubitka. S tim u vezi, ekonomisti sugerišu da „ne propuštamo dobre prilike za ulaganja“. Pod dobrim prilikama misle i na berzu. Na primjer, akcije predstavljaju malo više rizičan, ali unosan vid štednje odnosno ulaganja. Bez sumnje, svaki vid ulaganja ima svoju povoljnu fazu ciklusa koja se može iskoristiti. Takođe, treba izbjegavati ulaganja u lošim fazama poslovnog i finansijskog ciklusa. Ruku na srce, prosječnom građaninu je veoma teško da procjeni kad treba izbjegavati ulaganja u precijenjenu imovinu a kada i u šta treba ulagati uz što manji rizik.

money

Pod rizikom se smatra vjerovatnoća gubitka zbog određenih faktora. Postoje različiti rizici. Najpoznatiji su kamatni i valutni. U slučaju kamatnog rizika radi se o mogućim gubicima zbog promjene kamatnih stopa u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila u trenutku ugovaranja određenog posla. Na primjer, ako danas imamo kamatnu stopu četiri odsto godišnje koja je promjenjiva, rast kamatne stope u budućnosti na nivo od sedam odsto godišnje znatno će povećati iznos kamata koje treba da platiti. Valutni rizik se odnosi na moguće gubitke uslijed promjene deviznog kursa domaće valute u odnosu na neku drugu.

Dakle, znate da je teško odvojiti malo novca za ulaganje a sad treba i birati, zavisno od rizika, u šta se ulaže.

Jesam li vas dovoljno isprepadao?

Ima još.

Osim rizika od iznenadne krize i već pomenutih prijetnji treba imati na umu još jednu činjenicu. Prosječna starosna penzija kod nas i u regiji iznosi oko 40% prosječne (neto) plate. Drugim riječima, da bi se zadržao približno isti način života u starosti (čitaj: da trošimo isto kao i dok radimo) treba što prije (u)štediti. Starost neće pitati gdje je bila mladost.

Zato, počnite što prije da štedite. Prvo za „crni fond“ a onda za starost.

Zatvori reklamu