Razno

LOLITETI: Svi fazoni svijeta u čovjeku pod imenom Fazonko

tekst: Sara Velaga

Svako od nas ima veliko dijete u sebi, koje nosi sve one najiskrenije, najtoplije i najljepše emocije. To dijete je spontano, veselo i reaguje instinktivno, bez ikakvog prethodnog promišljanja. To dijete se raduje i čini druge srećnima. Ali većina nas vremenom potisne to dijete u sebi i prepusti se novoj odrasloj osobi, koja postanu. Međutim, to baš i nije fazon, naročito kad shvatite da postoji Fazonko, koji usrećuje djecu, ali i roditelje upravo svojom spontanošću. Bajke postaju stvarnost, a glavni lik će vam ispričati kako. Boban Ratković za Lolu.

U najranijem djetinstvu pokazivao je sklonost ka glumi , a monodramu Josipa Pejakovica “Oj živote” je znao napamet. Glumeći, zabavljao je drugove, nastavnike  roditelje …Tada je shvatio da su osmjesi ljudi oko njega baš FAZON. Po završetku osnovne škole je, kao i većina djece upisao školu koju su upisali njegovi drugovi.

Roditelji su mu rekli da se od glume ne živi, a svaki zanat je zlatan. Tako je postao automehaničar.

image-0-02-01-7304e8d3c7a193e6e3a7fa9dc802f99a02e8344ca951538f5bc0bae7ae013fd8-v

Želje i smjernice o njegovom zanimanju prekinute su ratom pa je regrutovan u osamnaestoj godini, a u rat je otišao sa devetnaest. Iza njega su ostale sklonosti prema glumi, sport, želje za akademijom. Tada je krenuo zbijati šale na svoj račun, jer zna se da je smijeh najbolji lijek.

Da li zbog odbrambenog sistema, čistog ubijanja dosade ili prosto zbog moje prirode, danas bih mogao napisati knjigu kratkih komičnih priča iz rata. Ali neću, jer rat ne volim, ni u komediji.

Nije mogao dočekati kraj rata da se ne oženi, jer kako kaže postojala je opasnost da neki drugi vojnik osvoji njegovu ženu. Imao je dvadeset i tri godine, kada mu se rodila ćerka Nina. Tada je shvatio koliko voli djecu. “Mada izgledam kao lakrdijaš, ja sam se vrlo ozbiljno prihvatio uloge oca i stuba svoje porodice. Naime radio sam (i danas radim) kao automehaničar u MUPu. Tadašnja plata od 200KM nije bila dovoljna da zadovolji osnovne potrebe moje male porodice. Pokušavao sam sa pijacom, prodavnicom, … ali nisam se baš proslavio”, ističe Boban.

image-0-02-01-603b5e8d85dcaeab387260a01c19b76cb4e942f774267dda191021e79e65342b-v

U međuvremenu je dobio i sina Filipa. A onda se desio presudni trenutak kada se njegova supruga vratila iz grada ljuta i uplakana što neki čovjek nije dozvolio da u autiću na baterije pored njihove ćerke vozi i mali Rom. Tada je odlučio da nabavi autiće i postavi ih u park “Mladen Stojanović”.

“Vozili su se i Romi i oni koji to nisu bili, a meni je napokon krenulo. Jedan autić, dva, vozić, ringišpil… Donosili su mi pristojnu dopunu na platu iz MUP-a, ali osim novca donosili su nova poznanstva sa roditeljima mojih malih klijenata, koji su mi osmjesima, zagrljajima, poljupcima davali satisfakciju da nastavim”, priča nam Boban.

image-0-02-01-4006e1b01e0b847772d685da9e3b68992f961a499d614cbaf40cf734d2fed217-v

To je bilo vrijeme kada je shvatio da se najbolje osjeća u društvu srećne i zadovoljne djece. Zato je 2000. godine došao na ideju da kupi kostim Duška Dugouska i da šeta Gospodskom ulicom u vrijeme novogodišnjih praznika.

Slikao sam se sa djecom i sarađivao sa fotografima. Duško Dugouško se nije mogao zamisliti bez Patka Dace, Patak Daco bez Lovca Milivoja, a Lovac Milivoj bez Vuka Kojota… Sve su to bili kostimi koje smo moj kolega, Aleksandar Cvetić, i ja nosili ulicama ovog grada.

Tadasnja opština je od njih tražila preskupe namete pa su bili primorani da se povuku. Međutim, oni koji su zavoljeli njihove kostime i radost koju donose, potjerali su roditelje da ih pronađu i dovode na rođendane. “Odlazio sam u kostimima, ali je bilo nezgodno raditi rođendane i aktivno sudjelovati u dječijim igrama tako maskiran. Odlučio sam da se maskiram u klovna. Međutim djeca čim su vidjela klovna, poželjela su mađioničara”, dodaje Boban.

image-0-02-01-567dfbb669124dd49316bd66120d836d6706255742e992d6ebe0a7b747887d02-v

U želji da opravda njihovo povjerenje otišao je na kurs iz mađioničarstva, a onda je uslijedio i kurs iz modeliranja balona, da bi na kraju pronašao akademiju na kojoj je dobio certifikat da je kvalifikovan da zabavlja na team building događajima, kruzer brodovima ili hotelima. Kako su se smjenjivala godišnja doba, ljudi su zvali za najrazličitije zabave a on se prilagođavao.

Tako sam postao Deda Mraz, Sv. Nikola, Snješko Bijeli… iz ovih likova su nastajale cijele predstave za koje je tekstve na početku pisala moja supruga, a poslije i nas dječiji pisac Vid Vukelić Vicko.

Njegovu ljubav prema umjetnosti, ali i usrećivanju drugih naslijedila su i njegova djeca. Ćerka mu je studentica Filozofskog fakulteta na Predškolskom odsjeku, a u slobodno vrijeme kao dio tatine družine radi kao face painter “teta Nina”. Često rade zajedno. Sin želi da postane trener, kao što je nekada davno i sam otac htio da krene u sport. Iskrene čestitke iskusnih glumaca dječijeg i narodnog pozorišta RS su ga bodrile da istraje u poslu kojim se amaterski bavim.

Moj slogan je izašao iz usta mog malog druga-klijenta kada su ga roditelji pokušali zavarati nekim drugim animacijama. Rekao je : “NIJE FAZON BEZ FAZONKA.”

 

image-0-02-01-1ca073e9988d539f6e9633a489dd9f6294fc497c1622408ae961ac1eb97acf8a-v

Kada niko nije vjerovao da se može živjeti od mađioničarstva, predstavio se on. Fazonko Boban. Animator na dječijim rođendanima. Najčešće kostimiran u klovna koji izvodi dječiju magiju, modelira balone, igra se interaktivnih igara sa svojim malim drugarima, duva najveće balone od pjene.

“Na rođendane dovodim moje prijatelje: Face painting Ninu, Duska Dugouska, Patka Dacu, Miki Mausa i njegovu ženu, Deda Mraza… P.S. Živ sam, dakle i u ovom gradu se može živjeti od svojih snova”.

A mi vam savjetujemo da i vi svoje ostvarite i dovedete Fazonka na neku zabavu koju pripremate, jer baš je fazon.