DogađajiRadoznala Lola

Dok krivimo majku za ubijenu djecu u Tuzli, zaboravljamo ko je pravi krivac

Tragedija nas je ponovo zavila u crno. Sve ljude ovog podneblja koji nastoje ostati normalni u ova suluda vremena. Ponovo su najmlađi žrtve. I ne znam više kako je moguće, ali opet je roditelj digao ruku na svoje čedo, bar…

Redakcija

Tragedija nas je ponovo zavila u crno. Sve ljude ovog podneblja koji nastoje ostati normalni u ova suluda vremena. Ponovo su najmlađi žrtve. I ne znam više kako je moguće, ali opet je roditelj digao ruku na svoje čedo, bar bi to trebalo da mu bude. Kako, zašto, zar može da postoji razlog da ubiješ svoje dijete?!

Ne znam, evo, zgrčilo mi se nešto u grlu, stislo u želucu, a svijest prosto ne može da prihvati. Zamišljam nevjericu, strah, užas u očima djevojčice i dječaka dok njihov “voljeni” otac drži pištolj uperen u njih. I puca.

Teškom mukom kopam internetom. Isplivavaju strahote. U Hadžićima 25. februara ubijen četverogodišnji Smajo Ćesir, za čiju su smrt optuženi majka i očuh, koji su ga dugo fizički i psihički zlostavljali. Isto su mu činili i djed i baka. Sve ih je iritirao njegov plač.

ftka-tuzla

 

Neka četiri mjeseca kasnije, Sarajevo. U kontejneru pronađeno mrtvo muško novorođenče zamotano u krvavu maramu. Majka mu je preko usta i nosa zavezala plavu krpu, ugasivši mu život.

Malo zatim, dvogodišnji Ajnur Smola iz Kaknja podlegao u zeničkoj bolnici. Očuh ga je divljački bacio na krevet i nanio mu teške povrede glave jer je zaplakao.

Sve ovo se zbilo 2014, u svega nekoliko mjeseci rukom “najmilijih” su ubijena djeca od tek dana, dvije i četiri godine. A koliko ih je prije i poslije…

Rijeke kritika. Što dijete nije raslo uz oca, ma da, baš se morala preudati, nije kao vidjela da je to jedan obični luđak, i majka je podjednako kriva… Komentari na društvenim mrežama su jezivi, najprizemniji oblik fašizma. Niko ne pita što dijete nije raslo uz oca i da li bi majka, eto možda, radije htjela da bude u sigurnoj kući, koje nema. Da li se možda obraćala nadležnima, a oni su istrajavali u pokušajima da zaštite svaku stranu, svačija prava. Šta su radili ljudi oko njih, koji su morali nešto primijetiti?

tuzla_lipnica_ubistvo_aa2

“Isprebijao me je šipkom i motkom, ubadao makazama, ekserom, pekao i goreo kožu cigarom, sekao žiletom… Sramota me je da pričam šta mi je sve radio…“ Čitam ovo istovremeno u jednim srbijanskim novinama i ne vjerujem. A vjerujem da žena koju je suprug tri dana držao zaključanu u kući u Kaluđerici i zlostavljao dok nije uspjela da pozove policiju, ne laže. Koliko hrabrosti i progutanog ponosa treba da izađeš i javno progovoriš o zvjerstvima koje ti je počinio neko koga si sam izabrao. Da s njim dijeliš dobro i zlo. Ne samo zlo.

I opet salve osuda. Sama ga je birala, ko joj je kriv, ko ju je tjerao da bude sa manijakom, bolesnikom, bilo joj je lijepo dok su se ljubili… Sve gadosti svijeta u površnim komentarima. Svaki stoti se zapita šta je tu istu ženu nekad ranije gurnulo u zagrljaj takvom istom čovjeku, kojem je rodila troje djece. Da li je neka muka, bezizlazna situacija ili, prosto, ljubav. Ona najčistija, kad nekome vjeruješ do srži, pa previdiš one najsitnije detalje koji je možda trebalo da budu opomena.

Ali, ljubav se ne posmatra kroz lupu, nije to uzorak za mikroskop ili hemijsku analizu. Ona te ogoli, pa povjeruješ da je neko, tek, malo više ljubomoran, posesivan ili zaštitnički nastrojen. Da to što lako mijenja raspoloženja, ponekad preglasno priča, začas zagalami, zna izreći teške uvrede ili se, pak, zaključa u neki svoj svijet, bude nedodirljiv i odstutan, znak da ga pustiš, proći će.

po

Foto: N1

Ne razmišljaš da se bori sa vlastitim demonima, već često čak kriviš sebe, ili neke okolnosti. Ne baviš se naukom, psihologijom ličnosti, pedagodgijom, metodologijom, psihijatrijom, jer nisi sto stručnjaka u jednom, već jednostavno čekaš potvrdu one nekadašnje ljubavi i vjeruješ da će sve doći na svoje.

Mada, kad se desi zlo i krene poplava  komentara, pametni smo da pametniji ne postoje. Sve sami eksperti. Seciramo slučaj iz svih uglova. Ja prva znam ponešto reći, osuditi, naglas razmišljati gdje joj je pamet bila da živi sa nekim takvim, pa pregrizem jezik, jer se sjetim da niko priseban ne bi pomislio da je ljudsko biće koje vodi iole normalan život, sa kojim liježeš i budiš se, sposobno za krajnju neljudskost. A tako je, vjerujem, bilo i među četiri zida ovih upropaštenih porodica. Svaki znak labilnosti je pripisivan lošem momentu. Njih više je bilo ventil za loše dane, besparicu, razočarenje, beznađe.

Naučeni smo da do krajnjih granica trpimo, jer je razvod sramota, biti dijete rastavljenih roditelja ne tuga već još veća sramota, ostaviti tiranina kukavičluk i bijeg od života koji, jelte, nije samo med i mlijeko. Trpi, izdrži, proći će. Čula sam jednu ženu kako govori da majke danas sigurno neće vaspitati svoje kćerke da budu domaćice. Prosto, kaže žena da su prošla ta neka vremena. Ipak, znam da i ona, negdje na dnu srca, očekuje da njena kćerka sutra bude dobra supruga i majka, da joj je kuća vazda čista i sve ovce na broju, jer, u suprotnom, to bi bio poraz nje kao mentora. Džaba, inficirani smo time.

Nisam pozvana, nit želim da upirem prst, nezahvalno je više nego možda u bilo kojoj drugoj situaciji, ali krivicu za porodično nasilje, koje ne samo da ne jenjava, već kod nas kao da se tek budi, pripisujem koktelu baš tog nasljeđa, urezanih tobože vrijednosti i vaspitnog  tereta koji kod nas ide kao dio rodnog lista i miraza, i nepostojanja sistemskog rješenja da ne liječimo posljedicu već uzrok – svako ko nije podoban da bude dio društva, kolektiva, zajednice treba da bude prepoznat i izolovan, na neki adekvatan način. Mi, nažalost, rijetko takve “sistemski” uočimo na vrijeme, pa nam se dešava da dobri muž preko noći postane zlikovac, blagi komšija poremećeni manijak, poznanik pedofil ili rođak ubica.
decak

 

A nešto je na to ukazivalo i u međuvremenu, samo o tome ćutimo po hijerarhiji. Nek prljavi veš ostane unutar porodice, nek rodbina ne širi dalje, nek se komšije prave gluve i nijeme, učitelj da drži jezik za zubima, prijatelji da zažmire na jedno oko, nadležni da čekaju zvaničnu proceduru. Jer, što nije zateftereno, nije se ni dogodilo. A patologija samo buja. Prikrivamo devijacije zbog stida i straha od osuda, a sistem uporno čeka da zvanično zbacimo tu koprenu.

Teško vrzino kolo, koje, nema nam druge, moramo sami raspetljavati.

Manje javno podučavati o silikonima, pradama, koktelčićima i selfijima, više o samopoštovanju i vjeri da svaka teška priča ne mora imati tužan kraj. Ukazivati na probleme i pozivati da nasilnici budu procesuirani. Da se ne stidimo priznati da smo, eto, pogriješili u izboru. Da ne trpimo ničije demone, zbog toga što se bojimo kako ćemo sutra prehraniti djecu. Da stvaramo generacije žena koje će biti svjesne svojih vrijednosti, snage i hrabrosti. Da ne ostaju s nekim ko im stavlja nož pod grlo, jer nemaju kud. Da nije sramota da pokupe i odvedu svoju djecu, pa makar i pod drvo u parku. Da mora postojati rješenje! Opet sistem i samo sistem.

Jer, žene mogu sve, samo su nas ubijedili u suprotno.

 

Autorka: Jelena Pralica, novinar Nezavisnih novina

Pročitaj još

Od iste osobe