Praktična LolaŽivot

Samohrani roditelji, zakoni vas ne prepoznaju

Počećemo neuobičajeno. Sa potpuno “ogoljenim” pričama. Bez osuđivanja ljudi, ali sa dubokom osudom apsurda. Apsurda zvanih zakoni. Apsurda zvanog BiH. Priča prva: “Tukao me. Nakon tri godine braka sve je palo u vodu. Roditeljima sam se vratila kada više nisam…

Žana Gauk

Počećemo neuobičajeno. Sa potpuno “ogoljenim” pričama. Bez osuđivanja ljudi, ali sa dubokom osudom apsurda. Apsurda zvanih zakoni. Apsurda zvanog BiH.

Priča prva:

“Tukao me. Nakon tri godine braka sve je palo u vodu. Roditeljima sam se vratila kada više nisam mogla da izdržim, kada sam počela da se plašim za svoje dijete. Te noći udario me šakom u glavu. Pukao je bubnjić. Ni prema djetetu nije bio blag. Prijetio je da će ga udaviti. Sam Bog zna zašto te noći, umjesto roditeljima, nisam otišla u policiju. Nadala sam se da će se opametiti, da ćemo spasiti porodicu. A tek onda je uslijedio haos”.

Ovim riječima priču o brakorazvodnoj parnici, koja je uslijedila, počela je V.V. Iz razumljivih razloga nije htjela da joj navodimo ime, ali je svoj put do mira ispričala do u tančine.

Sleepy little child with mom - shallow DOF, focus on woman's eyes

“U Centru za socijalni rad prošli smo obavezni proces mirenja, na kojem nije bilo pomirenja. Prijetio je da će mi uzeti dijete. Da budem iskrena, ni socijalni radnici nisu bili blagonakloni. Često su govorili da manipulišem djetetom jer nisam dozvolila da ga viđa sam. Tražila sam nadzor ili moje prisustvo. Govorili su mi da ono što ja radim, ne rade prave majke. Kada sam pitala da li će neko od socijalnih radnika da se potpiše i garantuje da će moje dijete biti dobro kada ode da se vidi s ocem, ućutali su. Niko nije htio tu odgovornost”, priča V.V, prisjećajući se bolnih scena.

Sudskom presudom dijete je pripalo majci. Oca je taj isti sud administrativnom zabranom “natjerao” da plaća alimentaciju od oko 250 KM, jer on i nije bio voljan. Rekao je da je to previše i da djetetu ne treba novac.

Godine prolaze. Otac se više ne pojavljuje, ne želi da viđa dijete, zasnovao je novu porodicu. Ne pita da li su njegovom djetetu potrebne nove knjige, cipele, jakna, hlače… Sve, pa i očinsku ljubav, podmiruje sa 250 KM. Majka se za ostalo snalazi kako zna i umije. Da plaća stan za sebe i dijete ne može jer nema od čega. Žive sa bakom i djedom, njenim roditeljima. Trgovačka plata od 450 KM nije dovoljna za pristojan život. Ali, neka su, kaže, živi i zdravi i s mirom. Sebe naziva samohranom majkom.

Priča druga:

“Odlučili smo da ne živimo zajedno. Supruga je iz Niša, ja sam Sarajlija sa adresom u Banjaluci. Dobili smo divnu djevojčicu. Nažalost, ona je dijete sa kombinovanim smetnjama. To sada niko ne vidi, samo ja prepoznajem u njenim okicama. Nakon što smo odlučili da se raziđemo, dijete je dvije i po godine bilo s majkom. Nisam htio da dajem samo pare. Htio sam da učestvujem u njenom vaspitanju, odgoju, odrastanju. Prošli smo kroz obavezan proces pomirenja u Centru za socijalni rad, ali samo formalno. Od pomirenja nije bilo ništa. Majka je u svom životu već imala novog čovjeka”, počinje priču za “Lolu” Branislav Lovre.

otacNema, kaže, potrebu da laže. Nisu se slagali i gotovo. Dva potpuno različita karaktera krenula su svako na svoju stranu, sa djetetom u sredini.

“Ipak, molio sam da se dijete ne zanemari. Da s njom treba raditi više, kako bi napredovala. Majka se tome nije posvetila. Centar je odlučio da mi dodijeli dijete, što je sud i potvrdio bez prava na žalbu. Ona je sada sa mnom. Raste uz mene i baku, moju majku. Život sam posvetio tome da joj bude dobro. Ja sam ratni vojni invalid, borba mi nije strana. Kada je moja Una krenula u školu, nastao je drugi haos”, prisjeća se.

Djevojčica, kojoj je, kako kaže, potrebno samo malo više pažnje, htjeli su da smjeste u Centar “Zaštiti me”.

“Ne dam, ja ću joj dati i život ako treba, ali neću odustati od toga da napreduje. I nisam. Danas je moja ljepotica odličan učenik, glumi, svira violinu, sluša klasiku… Majku viđa s vremena na vrijeme, ona joj ne plaća alimentaciju godinama. Često me pita zašto smo se razveli i tada se raspadnem. Ne dam da joj nešto fali. Idemo u bioskope u pozorišta… Čekamo da dobije prvu mesntruaciju. Tata će joj sve objasniti”, priča Branislav.

Sebe zove samohranim ocem.

Predstavljanje apsurda… Umjesto priče treće.

U Republici Srpskoj ima veoma malo samohranih roditelja, a razvodi su postali češći nego odlasci na kafu sa društvom. Niko ne ulazi u razloge, ulazimo u činjenice. U banjalučkom Centru za socijalni rad niko se nije javio da nam definiše pojam samohranih roditelja, ali se Porodični zakon RS potrudio da nas objašnjenjem ubode prstom u oko.

“Samohrani roditelj je roditelj koji samostalno obavlja roditeljsku dužnost nad djetetom, čiji je roditelj umro ili nije poznat”.

zakonodavstvoZakon je proteklih godina dopunjavan kojekakvim izmjenama. Između ostalog, i ova polurečenica je bila dopuna. Zakon je tu da se poštuje. Njega se u centrima za socijalni rad širom RS drže bez iznimke. Tužno je što je napravljen da štiti prava porodice, roditelja i djece, a da ih nije jasnije zaštitio.

U Porodičnom zakonu Federacije BiH nema  ni te polurečenice. Samohrani roditelj se uopšte ne spominje. Ne postoji.

Samohrani roditelji nisu samo finansije, alimentacije, kupovine… Samohrani roditelj je onaj koji obezbijedi sve to, ali začini ljubavlju, brigom, pažnjom, strepnjom, strahom. Samohrani roditelj pokriva noću. Samohrani roditelj bdije dok život koji je stvorio bolestan u krevetu leži. Samohrani roditelj kupa, igra se, izvodi u šetnje, vodi na sportske događaje… Samohrani roditelj je sve ono što se ne plaća alimentacijom od nekoliko stotina maraka.

Možda je krajnje vrijeme da zakoni u BiH postanu ljudskiji i humaniji. Zapravo, to očekuju i roditelji koji “ne obavljaju roditeljsku dužnost”, jer to nije posao za novce, već su roditelji puni ljubavi.

V.V. kaže:”Voljela bih samo da stvari nazovemo pravim imenom. Ako sam prošla kroz torturu, onda da me bar zakon ne teroriše. Majka sam, borim se, a za svaki dokument mog djeteta moram da pitam oca koji mu se ne javlja i koji nas je zlostavljao. Zašto on da potpisuje bilo šta, kada roditelj nikada nije znao da bude. Osim toga, alimentacija ga ne čini ocem. Ja sam samohrana, šta god zakoni rekli. Osim hrane, odjeće i obrazovanja, djetetu moram da obezbijedim i da razvija svoje talente i nikoga ne isteresuje kako sve stignem. A stignem, vjerujte, iako sam samohrana”.

Dijana J. kaže:”Ako već sve finansiram sama, a on je roditelj za 250 KM, kako onda nisam samohrana? Ako već nismo samohrani, bilo bi lijepo da nam zakonodavci proračunaju šta djetetu može da se kupi za 250 KM. Zakon bi, na primjer, mogao da olakša našoj djeci kako bi imali jednake mogućnosti kao i drugi. Ta djeca bi mogla da imaju prednost kada su u pitanju stipendije, jer država ne može da natjera roditelja da plaća alimentaciju. Najčešće je i tih nekoliko stotina maraka samo slovo na papiru”.

Zakonodavci, razmislite, možda samo zbog srećnih okolnosti niste osjetili na svojoj koži šta znači biti sam i odgovoran za nekoga.

To ne znači da već sutra nećete biti u ovoj situaciji… Da se spotaknete o sopstvene riječi.

Pročitaj još

Od iste osobe