AktivizamHrabra Lola

Rak protiv nas, protiv porodice, nema nikakvu šansu. Pobijedićemo!

Znate li šta je borba s rakom? Iskreno se nadam da vas je zaobišla široko. Jer ona prevazilazi granice ljudskog. To je borba u kojoj padate i dižete se, ali od koje ne odustajete. To je borba u kojoj pronalazite…

Žana Gauk

Znate li šta je borba s rakom? Iskreno se nadam da vas je zaobišla široko. Jer ona prevazilazi granice ljudskog. To je borba u kojoj padate i dižete se, ali od koje ne odustajete. To je borba u kojoj pronalazite onu snagu za koju niste znali da uopšte postoji.

Porodica je oslonac i podrška. Porodica je sklonište… Tu počinje ona prva i prava borba protiv bolesti.

U toj mojoj baš takvoj porodici uvijek su se dešavale divne stvari. Zajedništvo nam je lijek za svaku bol. Toliko ljubavi, razumijevanja i podrške rijetko nađete na jednom mjestu. A mi smo sve to. Sklonište od svakog zla, utjeha za svaku tugu, rješenje za sve nerješivo, podrška u svakoj nesreći…

U te stubove niko nikada nije smio da dirne. Osim đavola, koji se nenadano drznuo.

Pokucao je na naša vrata s maminim nalazima i dijagnozom – karcinom želuca. OK, klonuli smo, priznajem. Plakali danima. Gušili se u suzama. Dok se majka oporavljala od preteške operacije u bolnici, sjeli smo i razgovarali. Da raščistimo prije nego što krenemo u bilo šta.

Situacija je takva kakva jeste.

Nimalo lijepa. Nimalo lagana.

Pred nama je bolest o kojoj ne znamo ništa, borba za koju ne znamo koliko će trajati. Pred nama su psihički lomovi… Ali, njoj je ipak najteže. I to niko ne smije da zaboravi i da sebe stavi ispred njenog bola i patnje.

To zlo nosi u sebi. Odlučili smo, iz sebe će i da ga izbaci. Plakanje i kuknjava nad sudbinom se strogo zabranjuju.

Hoćemo da vidimo samo osmijeh, koliko god bilo teško da ga razvučemo.

A teško je, preteško. I ne reda radi, već mora da bude iskren. Najiskreniji mogući. Onaj koji, za početak, daje nadu da će već sutra sve biti bolje i da će manje boljeti.

majka-02Prvih dana kada je stigla kući u slabašnom tijelu skupljala je svu snagu da se pokrene. I pokretala se. Pridizala se, pridizali smo je. Ustajala, odlazila do toaleta, kupala se, jela… Ta bljutava kašasta hrana bila je ravna užasu. Začinili smo je ljubavlju. Probali bismo je svi i ubjeđivali se međusobno da to i nije tako strašno i da bismo svi to mogli da jedemo. Zauvijek! Na primjer, danas pravimo domaću vegetu. Pa to probali u životu niste. Savršeno je.

Realno, i šta će nam sve industrijske bagodeti, kada je spas u zrnevlju, košpicama kajsije, lanenim sjemenkama, čajevima, preparatima za podizanje imuniteta, kokosovom ulju…

Tako smo živjeli gotovo tri godine, a onda saznali da se bolest vratila. Majka je reagovala kao da je, otprilike, dobila grip.

“Samo da ti javim da mi nalazi nisu dobri. Imam metastazu na jajnicima. Odoh sa djecom u park, a onda na Paprikovac kod doktora. ‘Ajde ćao”, spustila mi je slušalicu.

Šta sad? Metastaza? Je li kraj? Nije kraj! Dok god može na operaciju, nije kraj. I ako ne može na operaciju, nije kraj. Medicina je napredovala, lijekovi su bolji, ona je jaka, mi smo jaki. Nije kraj! NIJE KRAJ!

Operacija. Oporavak. Terapija. Agresivnija… Lijekovi stižu sa svih strana.

“Ja bih radije da idem u smrt nego na još jednu turu hemoterapije”, rekla bi uz plač, jer joj tijelo posrće pod tolikom količinom lijekova.

“O čemu to pričaš, majke ti? Je l’ realno da čovjek tako razmišlja? Slušaj sada. Kroz ovo prolaziš jer moraš i nemaš izbora. Jedini izbor ti je život. Zbog sebe. Zbog nas. Nisi sama i o smrti se ne priča tako. Bolesna si tek toliko koliko moraš da promijeniš način svakodnevice i to je sve. Živjećeš”, rekli bismo uglas.

Ujutru bi se probudila.

“Piješ li onaj lijek što je stig'o iz Austrije”, upitala bih čisto da vidim koliki je jutros psihički ponor. Odgovorila bi mi: “Ne, to ne pijem dok ne završim sa hemoterapijom, ali hoću čim se skinem s igle”.

^BMODEL RELEASED. Cancer chemotherapy.^b Female patient receiving anticancer drugs from an intravenous drip bag. This continuously supplies the patient with a controlled amount of drugs that target cancer cells. The drugs target all rapidly dividing cells, which causes them to have a range of side effects, including hair loss. Cancer is a disease caused by the uncontrolled replication of abnormal cells, which can invade and destroy healthy tissue. The drugs in use here are ^Icytoxan^i and ^Iadriamycin^i. Photographed at Massachusetts General Hospital, USA.

“Da ti dovedem dijete na čuvanje? Možeš li”, nastavljam, a ona uzvraća: “O, Bože sačuvaj, kakva su to pitanja”.

Jutros smo normalni. Opet smo na pravom kolosijeku.

“Neki čovjek me čudno gledao jer imam maramu”, kazala bi nekog drugog dana, dok bi oko glave, sa koje je opala gusta, crna, svilena kosa, motala ljubičastu pamučnu maramu.

“Ko je gospodin, da mu ja objasnim”, viknula bi sestra i ne bi joj teško da ode i gospodinu objasni par stvari.

“Meni je, majko, tvoja nova frizura super. I ja bih voljela da mi tako stoji i ovo ti najiskrenije govorim. Ići ćemo kod Anite da vidimo je li uspjela da ošiša onu smeđu periku. Ova crna ti je super, ista kao tvoja”, dodala bi sestra, sakrila se i zaplakala.

Ona voli da radi po kući, to joj niko ne uskraćuje. Tako odagna loše misli pa se izgalami na nas jer smo neuredni i nismo u stanju da sa toliko godina u dupetu razmišljamo o stvarima koje bi uvijek trebalo da stoje isključivo na svom mjestu. Pepeo iz tatine pepeljare na balkonu joj posebno bode oči. I prašina nije obrisana od ćoška do ćoška, ako je ona nije očistila. Zaplače, mora, mada ne dugo. Tada je liječim slušanjem priča o djetinjstvu, baki dedi, ujki… Plačemo tada zajedno. I lakše prođe.

Happy family standing on the beach at the sunset time. Parents hold in the hands inscription "Family". Concept of happy family.

Njeni lomovi su lomovi svih nas, ali ona ne smije da zna kada mi padamo. Plačemo na sav glas, jaučemo, ali u neka druga četiri zida. Ona je sve što imamo. Zbog nje smo u stanju da se mijenjamo. Zbog njenog ozdravljenja, mi smo joj najbolji lijek. Snaga je u porodici. Beskrajna. Iskrena. Kako nam je kada svako sa svojim mislima legne u krevet, to samo mi znamo. Tata bi rekao: “Novi dan, nova nafaka”. Tako bi i bilo.

U ovom dvoboju rak nema nikakvu šansu! On je jedan, nas je šestoro. Moraće da popusti!

 

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije