Hrabra Lola

Heroji po šiframa: Bila jednom jedna velika bolest, a ostala velika priča

Vjerujete li da postoji priča koja počinje sa “Bila jednom jedna velika bolest”, a završava sa “Živjeli su srećno do kraja života”? Čini li vam se to nemogućim, bajkovitim ili nestvarnim? Čak i ako je vaš odgovor da, odlučili smo…

Sara Velaga

Vjerujete li da postoji priča koja počinje sa “Bila jednom jedna velika bolest”, a završava sa “Živjeli su srećno do kraja života”? Čini li vam se to nemogućim, bajkovitim ili nestvarnim? Čak i ako je vaš odgovor da, odlučili smo vas razuvjeriti, jer postoje Heroji po šiframa, koji su odlučili da vam vrate vjeru i nadu. Autorica ovog bloga je Dajana Tadić, koja je nedavno i pokrenula ovo mjesto za ljude koji se bore ili su se borili sa neizlječivim, hroničnim ili teškim bolestima. Neke od heroja sam lično upoznala, a svaka od ovih priča izmami suze na oči i kaže vam glasno iz dubine duše: “Vi to možete”, jer su ovi ljudi pobjedili naizgled nepobjedivo. To je bio i više nego dovoljan povod da pitamo Dajanu ko su zapravo ovi heroji.

Heroji po šiframa su stvarni ljudi i njihove sudbine. Ljudi koji su jednog dana postali kombinacija brojeva i slova. Ljudi na meti predrasuda, crnih prognoza, malih procenata i žalosnih pogleda.

hands

Ideja za istoimeni blog rođena je prije nekoliko mjeseci, četiri godine nakon što je kako dodaje “neozbiljna djevojka sa malim procentima pobijedila nepobjedivo, izlječila neizlječivo”. Željela je da se bori sa vjetrenjačama, da razbije predrasudu, da uvjeri ljude da je vjera i želja jedino što se u ovozemaljskom životu računa. I evo je, koji mjesec kasnije, ponosna je autorka bloga koji priča bajke.

Bajke sa sretnim krajem. Ili one čiji kraj je malo manje sretan, ali ipak nudi neki novi početak i nove prilike.

Blog sam po sebi ima za cilj prvenstveno da ispriča i pokaže da ljudi žive uprkos strašnim predviđanjima. Piše o životu koji ljudi vode paralelno sa liječenjem, o svemu što ih uveseljava i čini snažnim. Dajana dodaje kako piše o tome da je u redu živjeti i bez kose, obrva i trepavica, da je sasvim ok ako takvi hodate ulicom, idete u pozorište i bioskop, pokušava pokazati da je perika uvijek pogrešan izbor, a zatvaranje u kuću najgora opcija. “U redu je ako smo veseli dok nas restartuju pri svakoj novoj terapiji, u redu je da se ponekad i nezdravo hranimo. U redu je sve što nas čini sretnim. Jer sretni ljudi su zdravi, lekcija je koju sam jako dobro naučila.” Njeni heroji su ljudi različitih godina, vjera i zanimanja.

Različiti su po mnogo čemu. I isti u boli. Isti u samoći, samoći koju, kao orden, nose pokraj srca gdje god da ih stopala odvedu.

feets

Pričajući o herojima, čini joj se da i sama sebe želi podsjetiti da priče sa početkom „bilo jednom“ nikada ne izumiru. I da „živjeli su sretno do kraja života“ ipak na tom istom kraju zavisi samo od nas. “Upustiti se u ovu avanturu za mene je bilo bolno na samom početku, jer sjećanje na sve one koji su otišli uvijek otvara rane, ma koliko vremena prošlo. Sa druge strane, sa svakim razgovorom koji započnem sa bivšim pacijentom, shvatam da nas je puno više koji smo ostali. I da smo ponosni, uzdignute glave i oporavljenih sudbina”.

Ona dodaje kako je svaka priča avantura za sebe. Svaki čovjek skup različitih iskustava i sjećanja na život prije i poslije velikog bola, jer svi oni, htjeli to ili ne, život dijele na period prije i poslije C.

“Život prije C je obično ono čega se odričemo. Život poslije je naša čast, ponos i razlog što ga slavimo. Moje C je moje čedo. Kamen spoticanja. I odskočna daska za život. Stradanje i nagrada. Jedno zlo za hiljade dobrih stvari. I tako je uvijek. U svakoj priči, bilo da mi je sagovornik tridesetih ili pedesetih godina, nekoliko godina poslije na životnim tasovima pobjeđuju sve godine prije… težinom buđenja, strahom sna, sretnim maskama i prikrivenim suzama.”

picture

Njeni heroji kažu da čak i mjeseci bolesti nisu tako teški kao godine poslije, jer tada imaš cilj ka kome ideš i ništa drugo nije bitno, a godine poslije su period u kome se suočavaju sa svijetom koji je živio i bez njih, planetom koja se okretala i dok su oni stajali. I tada kako kaže postaju umjetnici preživljavanja kada je „gusto“, kraljevi samoodbrane od sopstvenog života.

“Moji heroji su opstajali i preživljavali zahvaljujući različitim ciljevima. Neki su imali avionsku kartu za Brazil. Drugi su željeli postati ljekari. Mnogi su znali da moraju opstati jer neki mali životi zavise od njih. Ja sam željela da se zaljubim. I znala sam da prije toga ne mogu da odem. Da moram da ostanem. I zaljubim se, volim, patim i budem sretna.”

A upravo jedan od heroja je divni Predrag Tošić, za kojeg ne biste ni vjerovali da je pobjedio opaku bolest, jer zrači energijom, kakva može biti primjer zdravima, podjednako kao i bolesnima. On ističe kako ih je Dajana sve povezala, kao zajedničke prijatelje u borbi protiv istog neprijatelja. Sve sa istom željom za životom.

Ove priče su nam puno pomogle. Znamo da nismo jedini prošli kroz pakao bolesti ali nam je drago da nismo ni jedini koji su je pobjedili. To je posveta za sve one koji su izgubili ovu bitku ali i za sve one koji se sada bore. Ne odustajte od života, ne odustajte od sebe!

Nekoliko godina poslije, Dajana živi jedan od najsrećnijih perioda svog života. Zadovoljna je, ispunjenog srca, mirnih misli. Pronalazeći svoje lične heroje, pronašla je ujedno i prijatelje, jedine koji mogu i znaju da razumiju. Od njih jedino može da uči kako dalje kada je život natjera da padne.

Naučila sam da je u redu biti usamljen poslije svega, jer svi heroji su uglavnom usamljeni, kao u stripovima – svi im se dive, a samo najhrabriji i oni slični njima se usude prići. Samoća nam je sjena, i to je u redu.

 

hand

Upravo nam samoća prema njenom mišljenju određuje maske, koje stavljamo ujutru kada zakoračimo u svijet. I to je kako dodaje takođe u redu, jer nam ona određuje i koliko smo jaki, koliko smo u stanju izboriti se sa sopstvenim ožiljcima i koliko ih možemo živjeti iz dan u dan. “Često je kamen spoticanja u prevelikim cipelama kojima koračamo. Ali nas uči da idemo dalje. Često mi kažu da je teško. Ne poričem. Ponekad je i preteško, ali vrijedno svake bore lica. Jer kada ujutru otvorite oči znate da možete sve. Uvijek. Bez obzira na sve. Na juriš. Iz inata. I uvijek sa osmjehom.”

Zato nemojte odustajati, gubiti nadu i vjeru, jer heroji pobjeđuju i ono što je naizgled nepobjedivo. Ne postoji patnja veća od njihove želje za životom. Možete ih pratiti i na njihovoj fejsbuk stranici, gdje će vas svaka priča navesti da vjerujete u dobro znanu: “Živjeli su srećno do kraja života”.

Pročitaj još

Od iste osobe