DogađajiRadoznala Lola

Svi su od ranije poznati policiji. Kada će kazne za njihova ubistva biti nama poznate?

Spremate se devet mjeseci da ga rodite, mjesecima da ga podignete na noge, da čujete njegove prve riječi. Čekate godinama da odraste, osamostali se. Školujete ga. Za koga spremate svoje dijete? Za nekoga ko sto na sat proleti na semaforu…

Sara Velaga

Spremate se devet mjeseci da ga rodite, mjesecima da ga podignete na noge, da čujete njegove prve riječi. Čekate godinama da odraste, osamostali se. Školujete ga. Za koga spremate svoje dijete? Za nekoga ko sto na sat proleti na semaforu i usmrti ga.  Ubije vam dijete, a sa njim i sve emocije u vama. A šta država uradi? Gleda!

Da se ovo dešava prvi put, bilo bi šokantno.

Da se dešava negdje drugdje, bilo bi apstraktno.

Rekli bi dobro nam znanu:”Nije to tako kod nas”! Ali, ovdje ne možete to reći, jer se svakodnevno dešavaju zločini u našem kraju. Svakodnevno nam ubijaju djecu nemarni, nesavjesni vozači. Nečiji sinovi, nečija djeca, sa pravom da drugim roditeljima oduzmu njihovu djecu.

car-crash

Ima li pravde u Bosni ili je i ona odlučila da nas zaobiđe? U ovom društvu koje gleda i ćuti. Trpi i moli. Društvu koje čeka na svoj red na pješačkom prelazu u Sarajevu. Ne samo tu, već u državi. Onoj koja je neuređena, apsurdna i sablasna. Nama su dnevna štampa tragedije.

Nama su klikovi koji podižu rejting portala – suze.

Iz minute u minutu čekamo na nove vijesti, informacije, a one uvijek iste.

Dvije djevojke poginule na pješačkom prelazu!

Vozač prošao kroz crveno!

Vozio sto na sat!

Od ranije poznat policiji!

Gotovo svaki je od ranije poznat policiji, da dobro pitanje postaje ima li iko da nije? Ljudski život vrijedi nekoliko godina zatvora. Vrijedi nekoliko stotina ili hiljada maraka. Vrijedi kaznu. Zatvorsku. Ne vrijedi! Nedovoljno je to što mi kao društvo dozvoljavamo. Svi smo mi nečija djeca, neki od nas imaju djecu. Svi imaju nekoga koga vole, a taj neko mrtav ne može biti zamijenjen. Ne može biti nadoknađen, jer nismo došli na razmjenu dobara pa da kažemo da je nešto dovoljno, nešto nije. U pitanju je ljudski život, koji se u trenutku prekine i nepovratno ugasi.

candle

Danas u Sarajevu, sutra u Banja Luci, prekosutra u nekom drugom gradu, drugoj državi. Vaše dijete na pješačkom prelazu. Pravi korak naprijed ka svojoj kući, vraća se sa fakulteta, sa posla, ide u susret vama, ide nekome. Razmišlja o svom danu, nesvjesno da treba da razmišlja o životu. Vaše dijete pravi posljednji korak na prelazu koji život znači. Neko ga ubije i odlazi sa lica mjesta! Taj neko se zove čovjek. A vi vrijeđate životinje, govoreći kako su nasilne, opasne, bijesne. Čovjek ne zaslužuje zvati se čovjekom!

Ljudi imaju dosjee koji ih čine poznatima, ali nemaju kazne. Nemaju svijest o tome da ih čeka bilo šta konkretno, ako naprave prekršaj. Ako udare autom nekoga, usmrte, unište.

U Bosni i Hercegovini imamo naratore i oratore. Ovi prvi pripovjedaju, drugi propovjedaju. Svi zajedno zasjedaju. Rezultat je velika nula. Ovdje nema ljudi koji djeluju. Grupa ljudi se okupi, izrazi nezadovoljstvo, svijeće se pale, životi gase. Nepravda ostaje!

grave

Mediji iskoriste tragedije za svoje promocije, lideri za svoje bodove, traže se ostavke, upozorava, priča se o djelovanju, ali djeluje li se? Ostaje gorak okus u ustima svaki put kada shvatimo da živimo u kolektivnoj apatiji pod izgovorom društvenih mreža za empatiju.

Meni ništa ne znači što će vas nekoliko hiljada reći da dolazi na okupljanje putem fejsa, a onda desetine zaista biti tamo.

Ne znači mi ništa što će se na kafama šokirati svi i reći: “Jadna djeca. Kakva je ovo država”, a onda nastaviti piti kafu, kao da se ništa nije desilo.

Meni znači da vam je muka. Da vam se povraća, da ne možete da vjerujete da i dalje to rade. Nemarni vozači, nemarni političari i nemarna država. A država smo mi svi zajedno. Značilo bi da zaista izađete na ulice, da zaista pišete peticije, tražite sankcije, radite nešto. Kada dajete poželjne društvene izjave, mislite li na svoju djecu, vi lideri? Možda i ne baš, jer oni ne pješače, oni voze pa se ne bojite. Oni gaze preko naroda, jer im se može.

red-lights

Divljanje je društveno prihvatljivo u BiH. Divljaju u prometu, divljaju na vlasti. Ljudi se svakodnevno iživljavaju na slabijima, samo zato što im se može. Nema tu zakona, nema tu pravde. Ima samo začarani krug poznanstava, koja omogućuju da se prođe nekažnjeno. Za sve pa i za smrt.

Spremali ste dijete godinama za svijet koji ga čeka. Savjetovali ga i usmjeravali. Govorili mu da se spremi i bude oprezno. Vi ste dali sve od sebe, ali niste vi mogli biti ti koji će reći kada je pravo vrijeme da zakorači. Čak i ako je bilo zeleno svijetlo za pješaka, čak i ako je bio pješački prelaz. Niste mogli djetetu reći da je svijet toliko sablasan da mu ništa ne znači što poštuje pravila, kada će neko da ga zgazi. Samo zato što nečija pravila vrijede više od državnih. Samo zato što mu se može.

Život nema cijenu, smrt nema kompromise.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije