Praktična LolaŽivot

E, moj Sanjine, bole li te rane Selme i Edite?

tekst: Žana Gauk

E, moj Sanjine,

Već nekoliko dana čitam o tebi. Šokirana i ponižena. Šokirana kao majka i poražena kao građanka ovog sranja od BiH. Poražena i kao čovjek koji ima savjest.

Uništio si dva života. Edite i Selme više nema. Otkinuo si dva pupoljka iz Bugojna i Bosanske Krupe. Tek ponikla. Nisi ih ni primijetio jer si divljački stisnuo papučicu gasa ne bi li dokazao da si faca. Okreni se oko sebe. Vidiš li išta od tolike količine tuge, suza i krvi?

U mislima mi njihovo posljednje veče.

“Hej, mogle smo vani”

“Evo samo da se spremim”

“Kako je bilo kući? Kako su tvoji”

“Dobro, svi živi i zdravi. A tvoji?”

“Na okupu. Bilo je divno. Majka je pravila svakakvih đakonija. Donijela sam da se počastimo”

“‘Ajmo vani”

“‘Ajde”

“Kako je lijep Zemalj…”

Uništio si dva života. Edite i Selme više nema. Otkinuo si dva pupoljka iz Bugojna i Bosanske Krupe. Tek ponikla. Nisi ih ni primijetio jer si divljački stisnuo papučicu gasa ne bi li dokazao da si faca. Okreni se oko sebe. Vidiš li išta od tolike količine tuge, suza i krvi?

Tup udarac, lomi se staklo… Automobil se ne zaustavlja. Nastavlja dalje na svom putu strave. Dvije drugarice, umjesto u noć, odlaze zauvijek. Jedna za drugom. Postaju dio tragične statistike BiH. Nekome broj, nekome zauvijek ukradeno i zgaženo srce. Dvjema majkama, moj Sanjine, srce je prepuklo.

Poslale su ih u školu, kako ih dočekuju? Brzinom kojom si ti proletio kroz to nesrećno raskršće one su polagale ispite i redale ocjene u indekse. Gledam njihove porodične fotografije i zamišljam život i sve što ni ti nisi mogao da zamisliš da bi mogle da urade u ovoj zemlji. Bile su dobri studenti, krasna djeca.

sarajevo

Foto Klix

Njihovim majkama života nema, znam. I moj bi se završio istog momenta kada bi mi kazaljku svog kilometar-sata zabio ravno u srce. Brzinom od sto kilometara na sat zauvijek si im zaklonio sunce. Svojom “ljutom mašinom” naletio si na njihovih dvadesetak godina. Dvadesetak godina, moj Sanjine.

U glavi mi odzvanjaju jauci majki. Progone li tebe? Jesu li te progonili svih onih dana koliko si se skrivao u Srbiji? Jesi li jutarnjim umivanjem pokušavao da opereš savjest? Kako si išao na počinak uveče, znajući da neko tvojom zaslugom otišao na vječni počinak?

Bole li te rane Edite i Selme koje su se gušile sopstvenom krvlju dok su posljednji put pokušavale da udahnu život, dok si ti stotkom već bježao prema granici, ne bi li kupio slobodu?

Brzinom kojom si ti proletio kroz to nesrećno raskršće one su polagale ispite i redale ocjene u indekse. Gledam njihove porodične fotografije i zamišljam život i sve što ni ti nisi mogao da zamisliš da bi mogle da urade u ovoj zemlji. Bile su dobri studenti, krasna djeca.

Znaš, Sanjine, jednom davno položih vozački ispit. Nekoliko dana kasnije volan me uplašio. Znaš li zašto? Jer me isprepadao majmun koji mi BMW-om na raskrsnici izleti, pa ja završih na trotoaru. Skamenjena! On mi opsova majku i reče da ulica nije za amatere. Onda sebi rekoh:”Nećeš voziti. ‘Ajde što ćeš ubiti sebe, ali ubićeš nekog drugog”. Od tada je prošlo 15 godina. I dalje ne smijem.

Ulicu prelazim kao dijete koje kreće u prvi razred da ne bi naletio neko poput tebe i pomeo me kao da nikada nisam ni postojala. Jer, ulica nije za amatere, već za žestoke momke koji znaju šta je konjska snaga.

sanjinJutros čitam da su te uhvatili. I nije mi bilo lakše. Jer, šta život sada vrijedi? Njih dvije više nema. Kakva god kazna da te čeka, manje će boljeti nego suze porodica Malkoč i Agić. Pogledam u svoje dijete. Gajim je kao najnježniji i najljepši cvijet u bašti, ne spavam kada je nešto boli, plačem kada zaplače… I onda naleti jedan takav kao ti. Da mi je uzme, da i život i tebe i sve oko tebe proklinjem do Boga.

Znaš, Sanjine, žao mi je i tvoje porodice. U ovoj vrletnoj zemlji oko vrata si im stavio onaj vječni kamen. Teret smrti s kojim se rodbina ubica teško nosi. Jadna li je i tvoja majka. Jer kako da živi poslije svega što si napravio?

Na kraju, žao mi je i tebe. Upropastio si svoju mladost. Policija kaže da si joj poznat odranije. Zašto te, nesrećo, to odranije ne opameti? Šta ćeš sada?

Kako ćeš u toj sudnici majkama u oči pogledati? Kada im suze presuše, ponovo ćeš ih svojom odbranom ubosti u srce. Kako će preživjeti da im drugi put ubijaš djecu? Hoćeš li ćutati i pognuti glavu?

Jutros čitam da su te uhvatili. I nije mi bilo lakše. Jer, šta život sada vrijedi? Njih dvije više nema. Kakva god kazna da te čeka, manje će boljeti nego suze porodica Malkoč i Agić.

Živ si, ali ne mogu da kažem da ti je zbog toga blago. Jednom ćeš iz zatvora. Nadam se da ćeš posjetiti grobove Edite i Selme. Da bar nekad pokušaš da pronađeš smiraj za sopstevne utvare. Bar u mislima zatraži oprost od njihovih majki. Možda ti Bog oprosti.

Ja ne mogu!

Zatvori reklamu