Ljudski odnosiPraktična Lola

Štetosteron: “Bože, samo nek’ nije žensko”

tekst: Štetosteron

“Imam dva sina i dijete.”

“Nije bitno kojeg je pola, samo neka piški stojeći!”

“Samo nek’ je živo, zdravo i muško.”

… i tako dalje. Zvuči poznato?

Svi smo makar jednom čuli neku od ovih rečenica. Neki među nama su se možda i nasmijali na neku od njih. Kaže narod (a narodu je vjerovati) da u svakoj šali ima pola istine. Čini mi se da je ovdje taj odnos malo pomjeren u korist istine, pa se ne može baš razaznati šta je istina, a šta šala.

Da vidimo šta je na stvari.

U tradiciji naših naroda i narodnosti, oduvijek je na prvom mjestu muško dijete, tj. SIN. Kćerke su sekundarne, nužno zlo, “jebiga”… Pogledajte samo muziku koja se pjeva ispred porodilišta:

  • “RODIO SE SIN, MALI GOSPODIN” kad su u pitanju “jaja i kobaja”, a
  • “TI SI, ĆERKO, TATIN SIN” kad se rodi ono drugo, ono što nije muško.

Nekada je dobiti kćerku bio ozbiljan promašaj, za koji je, po pravilu, bila kriva žena. Stvari su stajale (ponegdje još uvijek stoje) ovako: nisi ti DOBIO kćerku, nego IZGUBIO šansu da dobiješ sina. Kao kroz maglu mi se javlja nešto što će ekonomisti rado nazvati oportunitetni trošak, o tome će onaj čovjek što piše o štednji i bankama znati malo više.

Koliko vam, na skali od 0 do “uticajni tviteraš”, sve ovo para uši? Puno, a? Ali ko nas šta pita?

Ko, da prostite, jebe, i nas i naše uši.

Bila su takva vremena. Najviše na svijetu se cijenio fizički rad, a njemu su, priznaćemo, vičniji muškarci. Dobro, možda se to ne bi reklo kad pogledamo šta se sve danas svrstava u kolonu “muškarac”. Rođenje muškarca u porodici je značilo da je tu još jedan par ruku koji će, kada malo stasa, moći da “povuče za trojicu”.

Zato što se nekada zaista radilo. Ako je neko zaustio da kaže “pa radi se i danas”, zamoliću ga da ustane i umije se. Niko od nas, današnjih kancelarijskih miševa, ne zna kako je ustajati u 5 ujutro i dirinčiti na njivi, na livadi, na kući, u štali, u šumi, u mlinu…

Kada se rodi muško dijete, u vazduh se ispucava metak, kako bi se ostatku sela javilo da se radio nasljednik koji će “ostati na zemlji svojih đedova”, koji će sačuvati imanje i porodično ime.

Sa druge strane, rođenje kćerke, redovno je bilo praćeno komentarima iz prvih redova ovog teksta, ili sličnim. Rođenje kćerke je bila radosna vijest samo ako domaćin smatra da već ima dovoljno sinova, pa ajde sad, neka žena rodi mezimicu koju će svi maziti i paziti. Ako se ženi slučajno desi da joj prvi produkt materice bude djevojčica, sve su obrve u prostoriji podignute. Domaćin će čim prije “prionuti na posao” i ta ista žena će poslije otprilike godinu dana ponovo ležati sa raširenim nogama, dok će joj svekrva i ostale seoske vještice sa strijepnjom gledati u međunožje i glavicu koja izlazi iz njega.

Ako je sin (to smo već naučili), domaćin će pucnjem u vazduh selu javiti rezultat. Ako se ženi opet omaklo, ako je opet rodila djevojčicu, kuku njoj. I njoj i toj djevojčici. Čuj mene “pišulji”, djevojčici.

Wurst case scenario?

Režiser Srđan Karanović, pored toga što nam je u glavu zauvijek ugurao predstavu o beznadežnom idiotu kroz lik Baneta Bumbara u seriji “Grlom u jagode”, zaslužan je i za jedan od najgroznijih domaćih filmova. (A nije “Petrijin venac”.)

U pitanju je film “Virdžina”, jedan od onih koji ti se urežu duboko pod kožu i koji ti ne daju mira čak ni dvije decenije nakon što si ga prvi put pogledao. U tom filmu, prikazana je tradicionalna porodica, koja nikako ne može da dobije sina. Oca glumi uvijek zastrašujući i tragični Miodrag Krivokapić, što film već svrstava u “obavezno pogledati” kategoriju.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, oni odlučuju da će jedna od njihovih djevojčica postati sin. Ne bih dalje, zbog svih onih koji nisu gledali film, a poslušaće me i pogledati ga.

Štetosterone, a ti?

Pošto ne pišem za filmsku rubriku, red je da nešto i ja kažem. Prirodno je da dam neko lično mišljenje i kakav sam ja to kolumnista ako neću… dobro, evo sad ću.

Moj stav nije ništa drukčiji od stava bilo kog drugog muškarca: NEKA BUDE MUŠKO!

Ali čekajte, prije nego što me razapnete! Ja to tako iz drugih razloga, potpuno sebičnih. Ne mogu da se otmem razmišljanju o ovom hipotetičkom razvoju stvari: dobijem kćer, mazim je, pazim, čuvam. Raste u zdravom okruženju, odrasta bez predrasuda i postaje građanin svijeta. Lijepa je kao lutka. Pametna, kreativna, razumije se. Završi škole koje želi. Ako je na tatu, pa ne voli škole, onda ne mora nikakve. Izraste u divnu osobu, punu razumijevanja i ljubavi za čitav svijet. I onda, negdje poslije 25. godine, dođe kući sa nekim šalabajzerom i rečenicom “Tata, ovo je moj momak”.

I ja u tom gmizavcu prepoznam SAMO JEDNU SLIČNOST SA MNOM! Samo jednu osobinu koju sam ja ispoljavao u tim godinama! Samo jedan gest, jedan manir, šalu!

Moju ćeš ćerkicu?! Jedinicu?!

I onda ga ubijem.


Eto, zbog tog mogućeg scenarija.

Ne robijaju mi se fićfirići, zato “neka bude muško”.

Žene, evo vam domaći zadatak: priupitajte svog muškarca da li se slaže sa mnom. Odgovor će, vjerujem, biti zanimljiv.

Vidimo se za 7 dana.

Zatvori reklamu