Ljudski odnosiPraktična Lola

Zašto je postalo normalno da nam se udvara godište naših očeva?

Postoji nešto što mi se dešava svaki put kada pričam ili pišem o problemima žena. Stvari poput dres koda, silovanja i seksizma. Dobijem uvijek iste komentare: Ne postoje li važnije stvari oko kojih bismo trebali brinuti? Možda smo samo preosjetljive,…

Priredila Sara Velaga

Postoji nešto što mi se dešava svaki put kada pričam ili pišem o problemima žena. Stvari poput dres koda, silovanja i seksizma. Dobijem uvijek iste komentare: Ne postoje li važnije stvari oko kojih bismo trebali brinuti? Možda smo samo preosjetljive, jesmo li sigurne da smo racionalne po pitanju svojih problema?

Svaki put isto.

I svaki put se frustriram, kako ne razumiju?

Mislim da sam uspjela shvatiti kako.

Jednostavno ne znaju.

Oni ne znaju za naše tiho saučesništvo u ovoj torturi žena.

Uprkos tome što živimo takav život, nismo uvijek svjesne svih tih problema.

Sve smo međutim naučile, instinktivno, greškom ili vremenom minimizirati neugodne situacije. Ne osjećamo se dobro, ali suočavamo se s tim zato što ako se ne suočimo, ulazimo u dublje probleme. Zato obično idemo linijom manjeg otpora.

Oni ne znaju za naše tiho saučesništvo u ovoj torturi žena.

Nije to nešto o čemu pričamo svaki dan. Ne govorimo svojim momcima i muževima, kao ni prijateljima svaki put kad se to desi. Jednostavno jer to je postalo tako učestalo, prožeto kroz sve pore našeg društva, da se jednostavno svakodnevno nosimo sa tim.

Možda zato ne znaju.

oci-zene

Možda ne znaju da se već sa trinaest godina suočavamo sa muškarcima koji nam bulje u dekolte. Da nam se godište naših očeva počinje udvarati, jer izgledamo poželjno. Ne znaju da nam kolege sa nastave šalje ljutite poruke, jer smo ih odbile za izlazak. Možda nisu svjesni da smo često žrtve mobinga. A da se mi kiselo smijemo i pravimo da se ništa ne dešava. Vjerovatno ni ne znaju koliko često se to dešava. Ne znaju da je to postala rutina. Zato vjerovatno misle da mi to više i ne primijećujemo, jer prosto smo navikle.

Navikle smo ignorisati i minimizirati sve probleme koji nam se dešavaju. Ne pokazivati svoje emocije, suzbijati strah i frustracije. Navući osmijeh na silu i sakriti sve što se dešava izvana i iznutra. Naučile smo to rano već. Nismo dale definiciju ili stavile etiketu na to. Nismo čak razmišljale dešava li se to i drugima. Ali smo naučile kakve naše reakcije trebaju i mogu biti. To je realnost toga kako biti žena u ovom svijetu. Smijanje preko seksizma, jer osjećamo da nemamo druge opcije.

Navikle smo ignorisati i minimizirati sve probleme koji nam se dešavaju. Ne pokazivati svoje emocije, suzbijati strah i frustracije.

Idemo brzo kroz psihološku ček listu. Hoćemo li reći nešto što će uticati na naše obrazovanje/posao/reputaciju? U trenutku analiziramo sve što bi moglo da se učini pogrešnim za reći. Hoćemo li mi njega zvati napolje ili ćemo se ljubazno smješkati čekajući da on nešto poduzme, jer nećemo čuti/vidjeti/osjetiti.

Dešava se stalno. A ne znamo uvijek razgraničiti je li situacija opasna ili benigna.

Šef je taj koji nam kaže je li nešto neprikladno. Kupac je taj koji je u pravu. Prijatelj je taj koji je popio viška piće u trenutku kada nas zgura u ćošak lokala i kaže kako je opcija prijatelji sa povlasticama sjajna, uprkos tome što uopšte nismo zainteresovane. Muškarac je taj koji se naljuti ako ga odbijemo. Za seks, piće, razgovor.

cry-women

Dešava se to toliko često da više ne razmišljamo o tome. A onda počnemo razmišljati o tome kada jedan od prijatelja zgura prijateljicu toliko u ćošak da bude optužen za silovanje. Kada nas šef za Novu godinu poljubi i kaže da ćemo u narednoj godini dobiti promaknuće. Onda shvatimo šta se dešava.

Ali šta se dešava sa svim ostalim situacijama? Svim trenucima kada se osjećamo neugodno i nervozno, ali ništa se više od toga ne dešava? U trenucima kada jednostavno nastavimo raditi svoj posao kao da se ništa nije desilo, jer ubjedimo sebe da nije.

To je realnost biti žena u ovom svijetu.

Smijanje seksizmu, jer nemamo druge opcije.

Mučnina u stomaku, koju zanemarimo da bismo se družile s njima.

Prst na pozivu mobitela svake večeri kada se vraćamo same kući.

Držanje ključeva između prstiju u nadi da mogu poslužiti kao neko oružje dok idemo prema svom automobilu.

Laganje da imamo momka, samo da bi taj muškarac shvatio da je NE odgovor.

Okretanje u prepunom klubu da bismo shvatile koji nas je to kreten upravo uhvatio za stražnjicu.

A čak i da shvatimo ko je, vjerovatno nećemo reći ništa, jer šta ćemo, žene smo.

Pozdravljanje znanih i neznanih muškaraca, samo zato da ne pomisle kako smo previše umišljene da ih nećemo pozdraviti.

Ne govorimo prijateljima, roditeljima i muževima, jer realno govoreći, to je naša svakodnevica.

Koja nekada preraste u zlostavljanja, uvrede i silovanja.

To su priče koje pričamo tada. Tek tada, kada postanu alarmantne i kada nas dovedu u opasnost.

A trebamo shvatiti da postoji opasnost da u svakoj od navedenih situacija dođe do trenutka kada će to prerasti u napad, uvredu i silovanje.

A to što ne obraćamo pažnju na to, neće nam pomoći. Uopšte neće.

Shvatila sam da većina muškaraca nije toga svjesna. Oni znaju da se te stvari dešavaju, uočavaju ih, a možda čak i rade, ali nisu svjesni šta to znači ženama. Ne znaju koliko često se dešavaju takve situacije.

Možda trebamo objasniti bolje. Prestati ignorisati sebe i minimizirati sve u našim glavama.

Ti muškarci koji kažu kako ima većih problema, pametnijih tema od one o ženskim pravima, jednostavno ne znaju. Ne znaju, jer im nismo rekle koliko se često dešava da ta prava nemamo.

Možda su naši muškarci zaiste dobre osobe, ali nemaju predstavu o tome da se mi suočavamo sa takvim stvarima svakodnevno.

Možda smo toliko navikle na nepravdu, da nam nije palo na pamet da to trebamo nekome reći. A oni sami neće primijetiti i shvatiti da je to samo vrh ledenog brijega, stvari koje nam se dešavaju konstantno.

Kako bi uostalom oni znali da žene bilo kuda da idu uvijek otvaraju širom oči kako im se nešto ne bi desilo. Zato je važno im reći. Ćutanje neće pomoći, jer u konačnici izgledaće kao da nemamo problem uopšte. Mi smo saučesnice u zločinima protiv žena. Svakodnevno.

Mi smo zapravo svjesne svoje ranjivosti. Svjesne da ako neki muškarac odluči da nas napadne može to da uradi, jer je jači od nas i može šta god hoće.

walk-alone

Muškarci, ovo znači biti žena. Svakodnevno.

Mi smo seksualni objekti i prije nego budemo svjesne svoje seksualnosti. Osjećamo se neugodno i prije nego naučimo šta je to neugodnost. Od malih nogu shvatamo da će nas gledati, komentarisati i dirati stariji muškarci. A onda to i zanemarimo, jer postane uobičajeno. Shvatimo da smo nježniji pol, kojem trebaju ti jaki muškarci, koji će nas štititi, ali i nadjačati ako je potrebno. Jednostavno, ako žele.

Mi smo saučesnice u zločinima protiv žena. Svakodnevno.

Zato naredni put kada žene pričaju o tome kako se osjećaju neugodno i kako je svijet nepravedan prema njima, slušajte ih.

Sljedeći put kada vam se žena požali o tome kako je na poslu šef zove “malena” nemojte prestati slušati, jer ona “preuveličava”.

Kada pročitate članak o tome da se žene bore za svoja prava, nemojte reći da ih imaju previše. Slušajte.

Kada vam djevojka kaže da je neki muškarac učinio da se osjeća neugodno, nemojte to zanemariti. Slušajte.

Slušajte, jer vaša realnost nije ista kao njena.

Slušajte, jer njena zabrinutost ima osnovu i povod. Nije to plod njene mašte, već stvarno stanje.

Slušajte, jer postoji mnogo žena koje su zlostavljane, silovane, ali i povrijeđene na dnevnom nivou. A ona zna da postoji opasnost da se to desi i njoj.

Slušajte, jer čak i najobičniji komentar nekog nepoznatog muškarca može izazvati strah kod nje.

Slušajte, jer ništa loše se nije desilo onima koji slušaju, ali se desilo onima koji ne čuju, kao i onima koji se ne čuju.

Jednostavno slušajte, dok nije kasno.

 

Tekst preuzet sa Huffington posta i prilagođen.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije