DogađajiKulturaRadoznala Lola

Zaplet: Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali

tekst: Sara Velaga

Mi i oni. Oni tamo neki koji su krivi za sve, koji su počeli rat, koji su pokvareni, oholi i tuđi. Oni. Isti oni na koje su nas naši roditelji upozoravali. Spremni da ubijaju, da ne vjeruju drugima i da ponize svako ljudsko biće. Oni. “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali” drama je u režiji Mirjane Karanović, koja zajedno sa Enesom Salkovićem ujedno i glumi prema tekstu Tanje Šljivar. Nakon druge noći, ova nas je vratila daleko dalje nego što smo očekivali. Reklo bi se dvoje glumaca na sceni, ali zapravo prepuna scena, jer kroz koncept rol pleja, oni svoju priču pričaju iz četiri ugla, ne odlazeći sa scene, već se skidajući do kraja svojih ličnosti. Ogoljeni, izmučeni, bjesomučno tražeći izlaz iz devedesetih kojeg nema.

Toalet kao mjesto radnje, toalet kao mjesto čuvanja uspomena. Starih fotografija, cigareta i svih dječijih snova. Mjesto u kojem se sreću Mara u četrdesetim godinama i Milan, koji te večeri slavi rođendan. Dvoje neznanaca pokušavaju ono što ne uspjeva ni onima koji se znaju godinama, ispričati jedno drugom svoje živote. Kredama označavaju svoje teritorije na sceni i oprezno prelaze iz jedne zamišljenje plohe u drugu. Oprezno, jer tragovi krvi netom ubijenog sina ostaju svuda. On je svoj život okončao, jer kao što reče: “Ili to ili hajde u rat”.

Toalet kao mjesto radnje, toalet kao mjesto čuvanja uspomena. Starih fotografija, cigareta i svih dječijih snova.

Emocije, sjećanje i postojanost glumačkog stava vode ove glumce na njihovo upoznavanje sebe sa sobom samima. U jednom trenutku majka i sin, u drugom otac i ćerka, potom brat i sestra, a u konačnici kao ljubavnici, koji dijele zajednički trenutak u javnom toaletu. “Tamo je ujedno i najneposrednije, jer je bez identiteta prostor, bezličan, običan”, izjavila je Mirjana.

mess1

Izvor: Informativa

U toaletu možeš sve da doživiš usputno, čak i kada se radi o apsurdno značajnim stvarima. Čak i kada se radi o tome da neko umire. Sve ono što smo mislili da su neki drugi, da su oni, mi smo. Mi smo isti ti sinovi sa početka priče, koji ne vide izlaz iz situacije koja je takva da je voda došla do grla. Mi smo i te majke, koje ne vide ili ne žele vidjeti da im se djeca utapaju u sopstvenoj krvi, jer se njihova bol utapa u čaši. Alkohola i suza.

Očevi koji ne znaju biti ti isti i koji svojim ćerkama ne mogu pomoći u danima kada krvare. Braća koja zaštitnički štite svoje sestre, ali ne mogu zaštiti sebe od poziva u vojsku. Mogu, ako se ubiju, jer to je opcija. To su devedesete. Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, jer smo apsolutno slučajno zalutali u taj javni toalet, gdje nam kompletan sistem vrši nuždu po svemu lijepom i čini nas praznima, običnima, sa potrebom za seksom, jer eto “on nije nikad, a ona nije već tri godine”. On naivan i mlad, ona iskusna i željna.

Mi smo i te majke, koje ne vide ili ne žele vidjeti da im se djeca utapaju u sopstvenoj krvi, jer se njihova bol utapa u čaši. Alkohola i suza.

A sve druge želje nastale kredom po podu po kojem se puže, ostaju samo to. Želje onih koji smo i mi postali. Svako je u ovoj predstavi mogao vidjeti djelić sebe. Snove prekinute za vrijeme igranja na dječijem igralištu. Kredu istrgnutu iz ruke, odjeću prljavu od tragova rata, nepravde i bola. Krv na vešu djevojčice, kao i onu na rukama majke koja na vječni počinak svog sina sprema. Svako je našao djelić i onoga šta smo bili, šta smo postali.

Braća koja zaštitnički štite svoje sestre, ali ne mogu zaštiti sebe od poziva u vojsku. Mogu, ako se ubiju, jer to je opcija. To su devedesete.

predstava-aco-cavic

Nagradu publike za glumca/glumicu večeri dobila je Mirjana Karanović, koja je izjavila kako je u ovim ulogama pronašla i dio sebe. “Ova četiri dijela teksta govore o nekim arhetipskim odnosima među ljudima. Prvi put kada sam čitala tekst, prepoznala sam tu ženu u sebi. To nije moje ikustvo, ali je kao neka moja duhovna genetika, koju naslijeđujemo pored biološke”.

Sam dijalog likova koji se bore sa svojim strahovima, patnjama i sudbinama ostaje na nestabilnim nogama ivice po kojoj hodamo svi zajedno. Pitajući se jesu li uspjeli razgovarati ili je bilo kasno za sve? Oni su ti koji su slika nas, na koje su nas naši roditelji upozoravali. Upravo zato ih i vidimo tako dobro, kao odraze u ogledalu.

Zatvori reklamu