Ljudski odnosiPraktična Lola

Koliko puta umreš prije smrti?

Tijelo. Malo, veliko, ogromno. Pretilo, anoreksično. Potrošno. Kostim koji navlačimo po rođenju, a skidamo na vrijeme smrti. One tjelesne, koja kaže da je sat otkucao. Da su već neki novi kupci u redu da probaju kostime i da zaigraju na…

Sara Velaga

Tijelo. Malo, veliko, ogromno. Pretilo, anoreksično. Potrošno. Kostim koji navlačimo po rođenju, a skidamo na vrijeme smrti. One tjelesne, koja kaže da je sat otkucao. Da su već neki novi kupci u redu da probaju kostime i da zaigraju na daskama koje život znače. Predstava je možda završena, ali niste u stanju čuti aplauze za svog života, jer koliko puta ste umrli prije smrti? Zvuči vam nekima apsurdno, a drugima je posve jasno šta se želi reći, jer čovjek je svakako rob svojih žudnji, navika, patnji, okolnosti i vremena u kojem živi. Čovjek umire nebrojeno mnogo puta prije nego mu zatvore sanduk nad glavom.

Prvi put umreš kada shvatiš da gubiš. Osobu, podršku, posao. Kada shvatiš da sve što si mislio da ima smisla, zapravo nema i da je iluzija. Sahraniš se teško i mučno u svoja četiri zida i plačeš. Nemaš vremena da obavijestiš druge da umireš, jer oni su to već proživjeli, nadživjeli i nastavili. Pa ti sebi kažeš i ti ćeš nekako. Umireš, jer vidiš da je sve što si uložio bilo uzalud, da je nedovoljno što si imao dobru namjeru i otvoreno srce, kada su oko tebe zidine ljudi.

Čovjek umire nebrojeno mnogo puta prije nego mu zatvore sanduk nad glavom.

srca-na-koncu

Drugi put umreš kada iz tvog života nestane ili se prosto nikad ne pojavi jedna osoba. Roditelj, staratelj, neko ko te voli, odgaja i usmjerava. Neko ko poturi leđa da bi se ti ispravio u životu. Ko te čuva za ruku dok hodaš po ivicama. A onda te odjednom iznenada pusti i vjeruje da ćeš se snaći, a ti umireš. Umireš, jer ne znaš kako bez te osobe. Klatiš se na ivici i čekaš kad ćeš i gdje pasti. Ali nešto te ne pušta, jer nije to najgore što ti se može desiti. Život kaže, ne kažem ja. Život te i nauči da nije.

Treći put umreš kad rodiš nekoga ko umre. O tome ti ne mogu reći ja, ali mogu i znaju oni koji su izgubili svoju djecu. Oni koji traže njihove kosti, a ne pronalaze utjehu. Kako li je tim ljudima ustajati svakodnevno i tražiti spas u vjeri, Bogu? Njima je pravda odavno pod znakom upitnika, a osmijeh sa okusom limuna. Njima je svaki dan preživljavanje, a to dobro znaš, nije život. Ko zna zašto, čemu i kome oni žive. Možda ni sami ne znaju, ali vjeruju da neko to gore vidi i usmjerava. Da za sve ima razlog i povod pa se ne žale nego trpe.

walking-on-edge

 

Treći put umreš kad rodiš nekoga ko umre. O tome ti ne mogu reći ja, ali mogu i znaju oni koji su izgubili svoju djecu.

Trpiš i ti svaki dan sve svoje male i velike smrti. Nekad si sređen za sahranu, a nekada samo na nju ljude pozivaš. Pa gledaš koliko te vole onda kada je teško. Ko te tada voli, kada si toliko loše da sebe ubijaš? Jer radiš to stalno, ne prestaješ. Ubijaš u sebi sve riječi koje nisi rekao ili si ih rekao, a najradije bi da ih povučeš. Kasno, jer kao što reče u Epitafu Branko Miljković:

Ubi me prejaka riječ.

Ti si nekoga takvim riječima ubio. A ni ne slutiš, jer vodiš se time da je smrt samo onda kada ti prestane srce kucati. Da je barem tako! Da barem možeš svaki dan živjeti, a ne čekati da te pokopaju, jer nemaš šta jesti. Kako je tim ljudima gladnim, siromašnim, beskućnicima. Misliš li da i oni žive? Njima je poklopac sanduka utjeha, a ne strah. Nama koji imamo iole pristojne živote on izaziva strah i trepet, jer svi bismo nešto da stignemo uraditi dotad. Jedan je život i te mantre.

grandma

Mi kao da nećemo ostariti pa često kažemo da nas roditelji, djedovi i bake ne razumiju, imaju staračke probleme i razmišljanja. A svaki put kada im to kažemo dio njih umre, jer vide da su uzaludno trošili godine, vrijeme i ljubav na nekoga ko ih na počinak sprema. Da je čovjek svjestan svoje smrtnosti, živio bi više, ali i pazio na bliske ljude.

Znao bi da smo svi tek hodajuće ljušture. Programirane da ustaju, liježu i u međuvremenu navodno žive. Navodno, jer je paradoksalno kako ljudi žive i šta sve nazivaju životom. Kada im se saopšti da imaju tek mjesece ili dane do svoje tjelesne smrti, onda se mnogi odluče na iskorištavanje prilika i prave emocije. Ljudi vole pritiske, rokove i ograničenja pa zato i djeluju tako. Negdje nakon desete smrti čovjek shvati da umire. Da je to dio svakodnevice, jednako kao jelo i piće.

Nauči da je umro u trenutku kada je zaplakao prvi put. Da je dio njega tada potrošen u suzama.

Da je smrt svaki trenutak u kojem gubiš, jer voliš.

Svaki trenutak u kojem sanjaš, a onda te probude.

Sve ono što je oteto od tebe ili ti nikada nije ni pripadalo, samo je dodatni pucanj u glavu, jer ti umireš i prije nego znaš za to.

Koliko malih smrti čovjek svakodnevno preživi, tješeći se da je najveća i najstrašnija ona kada ti neko poklopi poklopac sanduka nad glavom.

A nije.

Pročitaj još

Od iste osobe