Ljudi s olovkama

Bitange

To su šatorski paraziti! Zbog njih, Bosna i Hercegovina biće zemlja kurvi i staraca. Valjda hoće, da nas legalno isele. Tri rečenice su ječale u snu. Novembar je… Sjećam se, dok sam bio student, mjeseci su bili lak zalogaj. Sad,…

Ljudi s olovkama

To su šatorski paraziti!

Zbog njih, Bosna i Hercegovina biće zemlja kurvi i staraca.

Valjda hoće, da nas legalno isele.

Tri rečenice su ječale u snu. Novembar je… Sjećam se, dok sam bio student, mjeseci su bili lak zalogaj. Sad, nezaposlen septembar, oktobar, i prljavog veša pun novembar, teški očima kao tri zacrnjene rečenice iz sna. Ne treba brinuti. Sve je došlo iz sklopljenog oka. Mjesto iskrivljene kičme na fotelji, i škiljećeg pogleda ka zubatom suncu, pustio sam, da me san odvede na planinu, gdje se održava Kočićev zbor.
Tri rečenice kojima priča počinje, rodile su različite usne. U nosnicama, miriše ljeto 2014. godine. Sve bi bilo dosadno ko prašina, da mi nije prišao čovjek. Reče da je neobjavljen pisac.

– Jel’ slobodno? – klimnuo sam glavom.

– Znate, blizu smo godini, koja će pojesti Bosnu i Hercegovinu i Balkan. Riječ bitange će, zavladati zemljom. Vi ćete s nekadašnjeg Kastela gledati rijeku Vrbas.

vrbas

U budućnosti će Vrbas zvati, Smaragd river. Balkan će promjeniti ime u zonu Helm. A Bosna i Hercegovina, kao najnerazvijenija zemlja istočnog i zapadnog dijela Helma, biće podjeljena vertikalnom linijom od Motajice ka Mostaru. Postaće kapija zapadnog i istočnog bloka. A zemlja dobiće naziv ( West- East gate of Helm ) WEGOH.
Pijanstvo i osmjeh su najbolji analgetik kad si nezaposlen. Zabavljale su me riječi neobjavljenog pisca. Dva prijatelja su pustili da ih pivo nadvlada. Misli su masne od prasetine i vruće jagnjetine, dok ušima šklopuće hrskava kora zalivena pivom. Ni sam ne znam, zašto sam ovde i slušam nekog dokonog pisca.

– Vi ste besposlen?

– Otkud znate?

– Pa, nezaposleni vole dokonjake. Došao si da ugušiš orkestar praznih stomaka, a pivo će da ubije brigu iz glave.

– Baš, tako… Nego, jel se mi znamo?

– Ah, baš sam nevaspitan. Ja sam Fegor. Fegor Belasić. Ovo je divno mjesto. Livada je posvećena velikom piscu, Petru Kočiću!

– Kad bi Kočić vidio političare pod šatrom, i muziku koju izvodi pjevaljka sa blatnjavim nogama…

– To su ugledni ljudi. Nose crna odjela, voze crna auta. – svaku rečenicu sam gasio pivom, žderao od muke janjetinu koju su muve izljubile.

– Ja sam gospodine Fegore htio da vidim šta je ostalo od Kočićevog zbora.

– Ostala je borba bikova. A dodali su novu disciplinu. Sada se bodu političari pod šatorom. Da… Otadžbina je kao svako živo tijelo, čije zdravlje zavisi od radljivosti udova; čim udovi rade rđavo i tijelo opada- zanio sam oči koje primaju oblik flaše piva.

– A to je rekao…

kocic

– Petar Kočić! Tvoj prijatelj glumac, udijelio mi je par citata. – gledao sam čudnog pisca i štedio usta. Upijao sam mu bradu dugu pola lakta, flaster na čelu, kosu nalik Raspućinu, razdjeljenu po centru tjemena.

slika
– Ti si nezaposlen, pospan i pijan. Da si bar dobio otkaz, jer si na času srpskog jezika kao profesor, vratio šakom udarac sinu lokalnog bogataša. Pa te našli, sa razbijenom glavom. – ostavio sam piće daleko od usana. Kao hipnostisan, gutao sam pljuvačku…

– Vidiš, u Bosni sve ide od tačke koja je loše postavljena. Neka pod šatorima, krenu promjene.

– Ma kakve promjene! Svi su isti!

– To je ključna rečenica. Oba kandidata, predstavljaju bitange. Narod će birati manje zlo. Tebe kao profesora srpskog, dočekaće jedan od njih, koji će ti reći kako je divan entuzijazam i poštenje čovjeka koji je branio sebe naspram bahatog sina tajkuna. Reći će profesoreee, bravo!
Tvoj drug, ljekar… Kandidat opozicije će reći kako se divi čovjeku od 33. godine, jer i dalje ima entuzijazam da krene ispočetka. Bravo!
Onaj glumac iz narodnog pozorišta će pitati, šta će država braniti kad kultura postane šator, u kome nestaje sve pod glasom visoke pjevaljke. – A ovu priču, najviše zapamti…
– Na Balkanu, dijete se rodi pametnije od roditelja. Kad dijete uči da hoda, ono posrće. I kad padne na koljena, ono u čudu gleda krv, a roditelji viču, Bravo ! ! ! Bavoo!

dijete

Dijete u suzama pita, šta je tu bravo, što su koljena krvava? Vi kao glasači ste ta djeca, koja se čude riječi bravo, iz usta vlasti koja je kao lud roditelj od koga ste postali. Vi ste njihovo ogledalo. I onda, kad roditelj ide niz stepenice, pa se smandrlja niz njih, dijete to gleda. I ono kaže iste riječi roditelju, bravooo! Bavoo! Tad, vlast kao ljut roditelj kazni dijete. Oduzeće vam posao ako niste poslušni. A vi ćete biti svjedoci. BiH nestaje, jer ćete svaku vlast zvati BITANGE. – već sam držao konac prema snu. A Fegor je posljednju priču naglasio…

– Ova profesore priča govori o postanku riječi BITANGE.

– Ko si ti Fegore Belasiću?

– Moje ime je anagram. Ja sam onaj koji prezentuje tvoj grijeh, ljenost. Imaš talenat koji se uvijek davi u kafi koja teče usred radnog dana. Nego, evo ti posljednja priča. Pošalji je profesore na konkurs… Daj joj ime, BITANGE. U ruci sam držao neku kovertu, i slušao priču…

Kad su u davno vrijeme Srbi odbili Austrougarsku vojsku sa Cera, poniziviši ih tako da se rodila rečenica, koji kaže da ne može se bratac tako u Srbiju ući, tad se iz usta poniženih vojnika Austrougarske, rađale riječi spasenja.

– Bitte bitte… – žicali su vodu i hranu od sela do sela. Jedna žena se sažali, jer u životu nije vidjela poniženija vojnička lica.

– Danke! Oh.. danke! ! ! – imali su Srbi smisao za humor. Jedan zemljoradnik je u šali, gurnuo nogom nekog od agresora, pa je usput progovorio…

– Bite, bite… danke, danke! Jel to sve što znate!? Bite, danke, Ahaaa…bit dangeee, bitangeee! – ta priča se desila, hiljadu devetsto i neke.

Dvije hiljade četrnaeste, gledaćeš novoizabrana tri političara iz BiH, kako odlaze na raport u Njemačku. Tamo su na govor žene, klimali glavom i govorili…
– Bite, bite… danke, danke. I tako, ponižena Evropa što je govorila agresivnim jezikom na Ceru, vrati Balakanu riječ BITANGE, tvoju kratku priču. I dalje u rukama sam držao kovertu, Fegora Belasića.

Suhog jezika, pričam vjerenici i dvojici prijatelja, kako sam sanjao čudan san. Više je ličio na besposličarski Deža vu. Opis Fegora Belasića, svakom je oštrio dlake na koži. Sjedili smo zaista na terasi turske oružarnice, pili vino i gledali Vrbas. Svi su tjerali sprdnju sa mojim snom. Ljekar je rekao kako su mu obećali posao, a glumac da će dobiti ulogu organizatora Kočićevih večeri. Vjerenica je prekinula ćutanje, riječju koju ne volim.

– Kaži, dragička. – bacila je bijelu kovertu pred mene.

– Čestitam! Znala sam da će kad tad, priča biti objavljena. Bitange jesu dobile vlast, ali si ti dobio posao. I unaprijed honorar! Sad imamo para za svadbu. Više nisi neobjavljen pisac. – preznojio sam se. Odem da se umijem, a na uho mi pada vijest s televizije, kako je Bosna i Hercegovina neodrživa kao zemlja. Umivam lice, a ispred ogledala, gledam kako mi kožu sakrila gusta brada. Kosu sam, kao nikad dijelio po sredini. Na čelu sam imao flaster iza koga je ožiljak, koji nisam upamtio kako je dobijen. Samo sam, umoran. Umoran. U nejasnoj zemlji, prihvatiš da je san, java.
Poručim piće i hranu, i čudom gledam Vrbas koji u jesen podsjeća na smaragd. Iz usta prijatelja poletiše rečenice ka dvojici političara. I njihove izgovorene rečenice, počinju kao i moja… Strah je, pojeo sve.

To su šatorski paraziti!

Zbog njih, Bosna i Hercegovina će biti zemlja kurvi i staraca

Valjda hoće, da nas legalno isele.

 

Belfegor86

Pročitaj još

Od iste osobe