Ljudi s olovkama

Dajana Ilić: Volite sad, poslije će biti kasno

Nije prvi put da mi se desilo da sanjam da mi je tata živ. Ipak, ovaj posljednji san me je baš „izuo iz cipela“. Prvi put smo, poslije dvije godine otkako ga nema, sjedili i smijali se, pričali o propuštenim…

Ljudi s olovkama

Nije prvi put da mi se desilo da sanjam da mi je tata živ. Ipak, ovaj posljednji san me je baš „izuo iz cipela“. Prvi put smo, poslije dvije godine otkako ga nema, sjedili i smijali se, pričali o propuštenim stvarima, o onome što mi se dešava, o sreći i problemima, o planovima, ciljevima i željama. Nakon više od dvije godine ponovo sam čula njegove savjete i njegove budaleštine i ponovo smo se smijali kao uvijek, kao dva potpuna idiota.

Zašto me je to izulo iz cipela? Zato što sam shvatila da sam jutros nakon predugo vremena ustala rasterećana, ali  i zato što sam shvatila koliko rasterećena sam ustvari bila dok je on bio živ i koliko mi to zaista fali. Roditelji se uvijek vole, nema djeteta koje ne voli roditelja, svi prođemo one tinejdžerske fore i fazone kada nam smetaju, ali i tad ih volimo samo mislimo da ih ne volimo. Ja sam u svojim roditeljima prvo imala prijatelje, pa onda roditelje.  Na sreću mama je još uvijek i nadam se još duuuuuuuuugo živa, ali tata nažalost nije. A o tome koliki su oni ustvari bili prijatelji, svjedoči i jedna banalna stvar, a ja sam je se jutros eto sjetila. Trajao je tad prvi Veliki brat u Hrvatskoj i tata i ja smo se opkladili ko će da pobjedi.

mala-i-velika-saka

Ako opkladu dobije on ja mu mjesec dana perem noge, ako opkladu dobijem ja, onda imam taj dugotraženi izlaz do 2 ujutro (tada sam završavala treći srednje). Naravno ja sam dobila opkladu i dogovor je pao (Tek poslije sam saznala da je on to namjerno uradio). Tako su se uglavnom rješavale sve stvari u našoj kući, bez galame, bez nervoze, uz dogovor i pokoju opkladu koju sam, čudna li čuda, uvijek nekako ja dobijala i to baš nakon te mukom dobijene četvorke iz matematike ili skuvanog ručka vikendom.

Zato, u ovim danima, kada su se neke kockice u životu konačno posložile, fali, užasno fali. Fali mi činjenica da ne mogu da ga čujem i još zaboli kada krenem da pozovem njegov broj, a znam da on više ne može da se javi. Falio je na dan kad sam se udala, falio je na dan kad sam dobila posao, ali najviše fali što ne možemo zajedno da se smijemo. Kad je najteže, on je najveseliji, ko god ga je poznavao zna da ne pretjerujem, samo je neke spaćke smišljao i gledao kako da iz najgoreg izvuče ono najbolje. Sada mi fali samo jedan taj osmijeh i znam da bi sve bilo ok.

tata-i-cerkaA ZAŠTO SVE OVO PIŠEM?

Neki dan sam u gradu slušala razgovor između oca i kćerke tinejdžerke. Pričala sam svojoj prijateljici, a imam potrebu da ispričam svima vama koji ste došli do ovih redova. To je tipični razgovor svih tinejdžera sa roditeljima, samo ga ja sada gledam potpuno drugim očima. Ona ima nove moderne patike i obučena je po posljednjoj modi, a njen tata… rećiću samo da je odjeća na njemu čista. Vidi se da je dao zadnji atom snage da njoj ništa ne bi falilo u životu, a ona to ne zna da cijeni. Ona galami, ni u jednom momentu njihovog razgovora ne daje mu za pravo ništa što on kaže, a kada je vidjela da ih posmatram odmiče se od njega, kao da ga se stidi. Ona je nezahvalna, jer ima premalo godina da bi shvatila koliko je srećna što ga ima, jer nije doživjela da ga izgubi, pa ne zna ni da cijeni i ne mogu ni da je krivim, jer svi smo kao što na početku teksta reče prošli tu glupavu tinejdžersku fazu.

Ja sam imala tu sreću da smo se smijali i kad je bilo više i kad je bilo manje, nikada ga se nisam stidila, uvijek sam bila ponosna na sve što je ikad uradio ili nije. Nekada sam bila ljuta, jer mi nije sredio upis na fakultet ili dobar posao, ali kada mi je u svojim posljednjim danima šapnuo da on ne brine za mene, jer me je 26 godina pripremao za borbu i samostalnost i sad mi suza zbog toga krene. I jeste bilo tako, pustio me da se sama borim, ali kada se sve smiri, kada ako bude zdravlja dođu djeca i porodica kome da zahvalim?

crtez-na-kisiZato svi vi koji imate roditelje, žive i zdrave, sjetite da ima nas koji bi dušu đavolu prodali da ih vratimo. Volite da se ne biste kajali, a najgore je ako se imate za šta kajati. Ja se mogu kajati samo zato što se posljednjih dana njegove borbe sa prokletim rakom nisam više smijala, jer trebala sam, koliko god teško bilo, trebala sam da se ne bih imala za šta kajati, ali to je moj bol koji ću nositi čitav život. I meni to niko nije rekao, zato ja kažem vama. Volite ih kao da sutra ne postoji. Nazovite ih pitajte kako su, poljubite i zagrlite, pomozite, cijenite, poštujte i volite, jer oni su to zaslužili. Oni su vas oblikovali i zbog njih ste to što jeste. I da, dragi moji tinejdžeri i tinejdžerke oni jesu najpametniji, ali shvatićete to za jedno pet-šest godina, obećavam.

Nije lako bilo napisati ove redove, istresti sav bol iz sebe i pretočiti ga u slova. Željela sam ustvari ovaj naslov da podijelim sa svima vama, samo naslov, ali šta je on bez teksta, bez objašnjenja, ništa. Previše je lično da bi ušlo u bilo kakav konkurs, ali previše je važno da bi ostalo nepročitano. Zato čitajte i primjenjujte, ne morate da lajkujte, ali molim vas ne komentarišite negativno, jer ON to nije zaslužio. A ako se slučajno nađu oni koje zanima zašto sam ovako ličnu stvar napisala za jedan konkurs za preglede za lajkove (a znam da će se naći) neka mi se javi, rado ću objasniti. Svi mi imamo svoje razloge!

 

Dajana Ilić

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije