Ljudi s olovkama

Gordana Radanović: Hrabrost u pokušaju

Kažu da hrabrost nije odsustvo straha, već sposobnost da uradiš pravu stvar i pored njega. Straha. Lijepo zvuči. O hrabrosti drugih je lako pričati. Svi ti hrabri ljudi koji su uzeli u naručje svoju djecu i pješače hiljade kilometara, ka…

Ljudi s olovkama

Kažu da hrabrost nije odsustvo straha, već sposobnost da uradiš pravu stvar i pored njega. Straha. Lijepo zvuči.

O hrabrosti drugih je lako pričati. Svi ti hrabri ljudi koji su uzeli u naručje svoju djecu i pješače hiljade kilometara, ka nekoj slobodi. Ljudi koji se bore protiv ove ili one bolesti. Ljudi koji se bore protiv režima, ljudi koji spašavaju druge ljude, vatrogasci, policajci, medicinski tehničari hitne pomoći… Hrabri ljudi. Teške teme. I dalje mislim da je o njihovoj hrabrosti lakše pričati nego o svojoj. O svojoj hrabrosti u pokušaju.

Koliko je hrabro biti svoj? Isplati li se biti svoj?

Spadam u malu armiju zvanu “single women”.  Po principu, obrazovana, njegovana, savremena, ekonomski nezavisna, druželjubiva, bla, bla… Da sam muško, reklo bi se, čovjek na mjestu. Ali pošto nisam, onda sam…neudana. Da ne spominjem svo obilje našeg jezika koji na svakojake načine opisuje ženu koja nema svog muškarca. Naš jezik je lijep, i surov.

Elem, pomenuta hrabrost. Naravno, s obzirom da sam singl, podrazumijeva se da sam očajna. Usamljena. Bez cilja i smisla. Nešto nije u redu s njom, jadna. Šta radi po cijele dane? Spojićemo je s nekim. Bilo kim. Ne može ona da bira. Ajde, bilo ko. Nema veze što je lik sirovina. Ili bipolaran. Ili ovakav i onakav. Po onoj, put do pakla popločan je dobrim namjerama. I ja to cijenim. Ne bježim od muškaraca. Naprotiv. Ali ima jedno ali. Ali moj život nije loš!

zena2

Naravno da želim muškarca. My partner in crime. Djeca. Porodica. Čitav paket. I radim na tome. Ali trenutno sam sama. I moj život je dobar! Ispunjen ljudima i stvarima. Strastima i hobijima. Ništa spektakularno, ali opet moje. I stvarno. Opipljivo stvarno. Našla sam način da moj život ima i ukus, i boju, i zvuk, i pokret. Malo je sporiji kad pada kiša i kad je hladno, mnogo brži kad ugrije sunce proljeća i ljeta, pa onda jeseni. Posao i karijera, za koje imam sreće da volim. Spadam u, kako čujem, malu grupu ljudi koji vole ono što rade. Art galerije. Live bands nights. Porodični ručak. Prijatelji. Žurka sa ili bez povoda. Nova mjesta. Novi ljudi. Fashion passion. Knjige. Filmovi. Kafe pauza. Pa DJ night out. Ponekad nešto na tv. Ili prosto šetnja. Chilling. Moj život živi. I ja s njim. Takav kakav je. Onako kakva sam ja.

Ne kažem da nema loših dana. Ima ih, ali ko ih nema? Da li žene sa mužem i dvoje djece žive u blaženom zadovoljstvu jer su se, eto, ostvarile kao žene? Da li je žena veća žena ako je ispunila sva očekivanja? Ja ih, prema tome, nisam ispunila. Očekivanja. A očekivala sam i ja neki drugi scenario. Neku, možda, bolju verziju. U toku je ova radna verzija. Meni ide. Funkcioniše. Meni su veći problem ovi drugi, što me gledaju i ocjenjuju “umjetnički dojam”.

I gdje je tu hrabrost, pitate me? Epitete tipa hladna, arogantna, samozadovoljna, sebična, čudna, zatvorena, čula sam više nego jednom. Obično dolaze od ljudi koji me ne poznaju. Obično od žena. Žena je ženi vuk, rekla je moja prijateljica jednom na nekoj kafi. Zaključile smo kako je to tužno. Kako žene i dalje sabotiraju jedne druge, umjesto da radimo kao tim, ili bar kao support group. AŽ (anonimne žene). Ne pogađaju me komentari nepoznatih i dušebrižnika. Ako ništa, moj ženski staž me je izliječio od potrebe za potvrdom od strane nebitnih likova. Ali kako objasniti majci koja se brine? Prijateljicama (onim pravim) koje žele da pomognu? Kako uspješno preživjeti porodična okupljanja? Kako objasniti zašto nema tog zlosrećnog muškarca u mom životu? Kako objasniti da je moj život i ovakav, dobar? Povremeno i vrlo sretan. I zašto nisam zapuštena i oronula od samoće?

zena3

Nedostaje mi onaj kraj kojeg bi se budila ujutro. Zagrljaj. Poljubac (tačnije, više njih). Miris i dodir tuđe kože. Meni za sve to treba onaj jedan, onaj koji pokreće nešto u meni, ono nešto. Ali ono nešto mora da postoji. Inače, what’s the point? Da imam još nekog u stanu? Ne treba mi cimer. Usvojiću psa za društvo.

Mislim da je hrabrost biti svoj. Baš onakav kakav jesi. Isplati li se? Ne svaki dan. Ima dana kad je baš teško, kad mi nedostaje zagrljaj na kraju lošeg dana. Ipak, moja radna verzija i dalje ide. Sama.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije