Ljudi s olovkama

Ivana Kopilaš: Ničija zemlja

Svi smo mi kreteni, jesmo! I ja sam kreten! Znate li zašto? Nedavno sam kupio tri koze i jednog jarca, bili su tako jadni, izgladnjeli, baš kao i moj novčanik poslije njihove kupnje. Mrzio sam ih, od onog trenutka kada…

Ljudi s olovkama

Svi smo mi kreteni, jesmo! I ja sam kreten! Znate li zašto?

Nedavno sam kupio tri koze i jednog jarca, bili su tako jadni, izgladnjeli, baš kao i moj novčanik poslije njihove kupnje. Mrzio sam ih, od onog trenutka kada su se nazvali mojima, a mrzim ih i sada, još više. Te zvijeri su bile uzrok ovom mom, nesnosnom, gadljivom životu.

Svakoga jutra sam se zbog njih morao ustajati rano, da bih ih privezao na livadu ispod moje kuće, čije ime vlasnika nikada nisam znao, a ne znam ga ni sada. Nije mi to, doduše ni bilo bitno,  ali je, vjerujem, bilo bitno njima, skupini rogatih životinja jer su se hranile od nje. Stari mi je uvijek govorio da koze ne treba pripinjati na livadu djeteline, napušu se i može im se utroba raspuknuti. Smijeh bi me svaki put napao kad bih se toga sjetio.

Ali onda, jednoga dana, kada sam se vraćao po te životinje, nađem kozu mrtvu i to na livadi djeteline. Pomislim, taj stari je stvarno imao pravo. I da se razumijemo, nije mi je bilo žao, i dalje sam imao koga mrziti, dvije preostale koze i jarca koji je stalno skakao na njih. Ooo, kako mi je to samo bilo mučno gledati! Njega sam mrzio više od ičega.

Sanjao sam kako ga se rješavam, kako ga ubijam. Ali, ne! Bilo je sasvim suprotno. On je mene ubio, ubio kao što nitko drugi ne bi napravio, krvnički, ubio moju smirenost, moj mir. Odlučim ih prodati, čvrsto to odlučim, i nitko me ne bi od te zamisli mogao odgovoriti i da je htio. Prodam ih nekom prolazniku u pocijepanome odijelu za sitne pare. I tako, dobijem na trenutak olakšanje, ni s čim mjereno. Oh, kako je sada sve bilo u redu! Riješim proslaviti.

Znate li onu krčmu, tamo iza ugla, onu što se može vidjeti s prozora moga tavana?! Onu, koja ima noću upaljena svjetla, s plavim slovima ispisano „KOD NAS SVE JEFTINO“. I je li, zapitam se često? Toliko sam pića popio u toj krčmetini ali bih se uvijek vraćao prazniji no što bih došao. I nije baš jeftino, zaključim!

bar-stolice

Uđem u tu prljavu, zadimljenu krčmu, sjednem po običaju za šank, šesta stolica po redu – moje mjesto. Šankera pozovem i zatražim već odavno svima poznato moje piće. Da bih vam rekao što pijem, napravili biste facu za povraćanje, ali, nebitno!

Dobijem piće. Dobijem još pića, i još, i još … svako piće pretplatim. I od toliko naručenih pića – džep prazan. Slavlje neproslavljeno. Sve pare od koza nestale. A hoću još. Hoću još, vuče me. Nemam čime platiti. Ugledam sat na ruci, dobro poznati sat, mog oca, zlatni sat. Ostavljen meni kao sjećanje, najljepše sjećanje koje je ostvareno u jednom djelu života. Skinem ga i pomislim, „ ovim satom mogu kupiti cijeli šank, ako to želim“. Ali bit će mi dovoljno još koje piće. Jesam li ga spreman založiti? Stavim ga, gurnem i zamolim šankera za još tri pića. Jesu li tri pića vrijedna da prodam svoja sjećanja, svoga oca, ili pet, možda šank?!

Tri pića su bila sasvim dovoljna da me obore. Glava pada na šank, stolica, ona šesta po redu, stolica do sedme na kojoj uvijek sjedi bradati čika, i on je uvijek tu, tu sjedi ali ga nikada nisam pitao tko je. Šesta stolica, ispred nje još pet koje su uvijek zauzete.

I padam, klizim, tonem … sa mnom i izgubljeni novac, prodani otac, sat i one mrske živine. I čujem još jedno kuckanje čaša, otkucaj sata tamo negdje u pozadini, škripanje sedme stolice i ništa više. Ne čuje se ništa više.

livada

Teške oči ugledaše zelenu livadu, onu s početka priče, onu kojoj ne znam ni ime vlasnika, ja na njoj. Samo ja. Nema ni koza, ni onog jarca da skače po njima … oh, kako bih volio ponovno vidjeti tu sliku. Sliku ludih, rogatih živina koje su pripete baš tu, baš na ovoj livadi, kojoj ne znam ni ime vlasnika, niti me to zanima. Gdje je sve to?! Znam!

Ostale su u onoj krčmi iza ugla, prodane, jedna po jedna, prodane zajedno s mojom čašću, s mojim mirom, s mojim ocem, sa zlatnim satom. Tamo gdje se uvijek čuje škripa stolica, kuckanje sata u pozadini, lupanje čaša. Gdje je uvijek dim, a sada je taj dim i u meni. Tamo je sve moje ostalo.

glava-pijesak

A ja, ja sam kreten, koji leži na tuđoj livadi, bez ičega, samo ja i nebo nada mnom. I ono je tuđe, sve je tuđe. Ništa moje. I nitko ništa nema, samo dim koji ostaje od življenja.

 

Ivana Kopilaš

Pročitaj još

Od iste osobe