Ljudski odnosiPraktična Lola

Štetosteron: This is a woman's world

Poprilično nervozno je oblačio svoju najljepšu košulju, načas pogledao sjetno u fotografije prijatelja okačene po sobi. Uskoro će podne, a u podne će doći po njega, tako je dogovoreno. Dugmad za manžetne, savršeno. Leptir-mašna, još bolje. Malo parfema ispod jedne,…

Štetosteron

Poprilično nervozno je oblačio svoju najljepšu košulju, načas pogledao sjetno u fotografije prijatelja okačene po sobi. Uskoro će podne, a u podne će doći po njega, tako je dogovoreno.

Dugmad za manžetne, savršeno.

Leptir-mašna, još bolje.

Malo parfema ispod jedne, pa ispod druge vratne žlijezde, pa onda u vazduh da se napravi oblak od parfema koji će pasti po njemu. Tu njemu dragu rutinu mu je usadio otac i on tako stavlja parfem otkako je čuo da žene vole da muškarac miriše.

„Danas je divan dan, komšija!”, obrati se sa osmijehom Stevanu sa trećeg, dok je silazio niz stepenice zgrade. Uvijek je išao stepenicama, bez obzira na lift. „Ovi listovi nisu ovako zategnuti od lifta, aaa ne!“, govorio je često svojim drugovima, koji nisu njegovih „beauty navika“, kako on to zove.

Izašao je iz zgrade na sunce koje mu je zaslijepilo oči, ali je ipak uspio da vidi kako se presijava ispolirana hauba velikog Mercedesa, automobila njegove drage. Ona je stajala nasmijanea pored Mercedesa, sa buketom poljskog cvijeća. Poljubila ga je nekako nesigurno i previše uljudno, kao da su se juče upoznali.


Zapravo, ovdje ću stati da malo objasnim. Oni se JESU juče upoznali. Može čudno zvučati nama, koji živimo u 2016. kada vam kažem da je juče bio i dan njihovog vjenčanja. Jeste, upoznali su se na dan svog vjenčanja. Jer, vidite, živjeti u 2051. sa sobom nosi mnogo posla i stresa i vrlo malo slobodnog vremena za upoznavanje i zaljubljivanje. Zato je u tom vremenu iz kojeg dolazi ova priča, stvar podignuta na korporativni nivo.

Human resources (HR) služba je evoluirala. Sada, u svakoj kompaniji postoje i takozvani „Odjeli za sparivanje“. Stvar funkcioniše ovako: Odjel identifikuje potrebu osobe A za osobom B. Algoritam je utvrdio još 2047. da je neprikladno da osoba A i osoba B budu iz iste kompanije (zbog starog „ne seri tamo gdje jedeš), zato se osoba B traži u drugoj kompaniji.

Ako je još kompanija osobe B iz iste branše, tim bolje! Stvar funkcioniše otprilike kao nekad, kada su se sklapali brakovi kako bi se učvrstile veze između dva prestola. Tako dobijaju svi: direktorice učvršćene veze dvaju kompanija, društvo zajednicu dvoje srećnih ljudi koja će postati zajednica troje ljudi, čim on na svijet donese potomka. Jedninom namjerno, jer je to zakonski maksimum u 2051.


E, tako.

Bogdan je dobio poziv od svoje nove drage to jutro. Zvučala je nervozno i rekla kako će doći po njega da idu u „Oplodnju“, da pogledaju katalog i izaberu tip djeteta, kako bi on što prije mogao da se oplodi. „Ona će biti divan otac“, pomislio je Bogdan.

I zaista, Saška je bila nekako sva kao da je rođena da jednog dana bude otac. Nekako čvrsta, odavala je utisak žene koja zna šta radi i na čijim ramenima možeš da prezimiš sve životne nedaće. Bogdanu se to svidjelo.

U čekaonici ispred jedne od kancelarija u „Oplodnji“, Bogdan nasloni svoju glavu na Saškino rame, ona mu se osmjehnu. Da je neko od užurbanih uposlenika htio da pogađa, ne bi mu bilo teško da shvati da oboje razmišljaju o istoj stvari. Bili su nekako, da kažem, čudno srećni i vidno istremirani.

Konačno su došli da red. Niz trivijalnih pitanja o novostečenim bračnim ulogama, o poslu, i Doktor je prešao na stvar. Pitanja o željenim afinitetima njihovog budućeg djeteta, talentima, o omjeru emotivnog i praktičnog, o boji kose, očiju. O svemu su Bogdan i Saška razgovarali i sve su dogovorili, osim jedne stvari. To je bilo posljednje pitanje.

„Pol?“

Pogledali su se, pa skrenuli poglede, svako na svoju stranu. Odluku su morali donijeti SAD. Šta će reći u Kompanijama ako se vrate bez Potvrde o začeću?

„Saška“, zamucao je Bogdan, odlučivši da prelomi, „ja sam više za to da bude djevojčica.“

„Ozbiljno? A ja sam nas baš zamišljala sa jednim malim slatkim dječačićem!”

„Slušaj, koliko puta si samo čula da su djevojčice lakše za odgajanje: pustiš je na ulicu sa drugaricama i miran si!“

„Ovdje bih se složio“, progovorio je Doktor.

„Vidiš“, nastavio je Bogdan, „i Doktor kaže tako. Dječak će uvijek sa sobom nositi svoje nesigurnosti, JA TO dobro znam! U ovom ženskom svijetu, koliko god ne obraćao pažnju na to, konstantan je pritisak na muškarca da bude lijep, da bude domaćin, da bude “na ulici gospodin a u krevetu žigolo”…”

“Ali…”

“Sačekaj, da završim, molim te. Još od tinejdžerskih godina, kad još uvijek želi da se igra, on postaje predmet požude, često starijih žena. One od njega naprave seksualni objekat puno ranije nego što on razumije šta to uopšte znači. Činjenica. Njegovo tijelo žuri da postane muškarac. A kad dođe u neke godine u kojima treba da sazrijeva i gradi svoj život, puno je teže muškarcu da bude prihvaćen – gleda ti se svaki kilogram, gledaju ti kosu, komentarišu cipele.

Kakav god uspjeh da postigneš, uvijek ti se prikači ono čuveno “ma to je on preko kreveta…” Spavao sa šeficom! I onda dođeš u situaciju da biraš između karijere i majčinstva, svi bolje znaju šta je za njega. JA ZNAM kako je teško biti muškarac u ovom svijetu. I možda sam kukavica, ali ja nisam spreman na stres koji nosi odgajanje jednog.“

Rekavši to, Bogdan je zaplakao.


4:55. Budim se okupan znojem i tražim cigaretu, po prvom instinktu. Palim i nju i računar, da pustim jedinu pjesmu koja me može vratiti na tračnice. Jebavam po spisku feminizam, materinstvo, čitanje Gintera Grasa pred spavanje i zahvaljujem nebesima što neću dočekati svijet koji sam sanjao.

Jel tako da neću?

Ne znam. Evo pjesma.

Pročitaj još

Od iste osobe