PorodicaPraktična Lola

Dajte djeci da se igraju na računarima, neće postati asocijalni

Petak je veče i moj je sin pozvao nekoliko svojih drugova kod sebe kući. Podijelili su se na kauče i uzeli svoje smartfone u ruke. Nekoliko dječaka je gledalo televiziju, nekoliko je igralo video igrice, a ostali su slušali muziku….

Priredila Sara Velaga

Petak je veče i moj je sin pozvao nekoliko svojih drugova kod sebe kući. Podijelili su se na kauče i uzeli svoje smartfone u ruke. Nekoliko dječaka je gledalo televiziju, nekoliko je igralo video igrice, a ostali su slušali muziku. Gledala sam grupu na kauču kako su emocionalno i fizički povezani. Djevojčice su bile naslonjene jedne na druge. Dječaci su bili fizički jedni sa drugima, ali na drugačiji način. Nabacivali su pet i dobacivali šale djevojčicama, ali su gledali u svoje ekrane.

Postoji neka električna tinejdžerska energija u ovoj grupi. Oni funkcionišu kao grupa, ali opet svi su nezavisni. Provode dosta vremena u tišini, koju povremeno prekida zvuk nekog od uređaja. Oni su u nekom svom svijetu, gdje okreću ekrane jedni drugima i pokazuju nešto što se mora vidjeti. U tom trenutku sam shvatila da uprkos tome što su na svojim računarima i drugim uređajima, veliki dio komunikacije se odvija zapravo između njih, dok sjede na istom kauču.

Konstantno se fotografišu i snimaju videe. A onda komentarišu jedni drugima kako su ispali na fotografijama, prije nego ih objave na neku od društvenih mreža. Vole se fotografisati, a to ima smisla, jer zašto ne bi voljeli? Fotografiše ih se od rođenja, kada prve slike sa ultrazvuka pokazuju ko su, kakvi su i jesu li dobro. Sada pored tih fotografija na zidovima u sobi stoje i neke nove iz djetinjstva.

teens-comp

Od tada snimamo sve. Prvo je to bilo sa digitalnim kamerama, a sada sa smartfonima, koji su čini se konstantno prisutni u našim životima. Ali i ranije smo to radili. Nismo fotografisali samo jednu fotografiju, već nekoliko njih, a onda ih spremali na računar u posebne fajlove. Nedavno sam našla jedan od njih i shvatila da mi album izgleda kao slike Endi Vorhola, koji prikazuje jednu sliku sa malim varijacijama. Vjerovala sam da je svaka sekunda važna pa nisam smjela propustiti nijednu. Očigledno smo kreirali ovakvu situaciju.

Ne postoji vodič u komunikaciji tinejdžera, jer oni u trenutku odlučuju šta će raditi i kako. Zato ne postoji mogućnost da se ovakvo druženje doživljava kao asocijalno. Oni razvijaju svoju maštu i duboko su zainteresovani za ono što u tom trenutku rade. Oni su veoma povezani i u konstantnoj su interakciji jedni sa drugima, ali na način koji je meni prilično nepoznat.

Pokušavam shvatiti šta je toliko loše u ovome. Čitam o tome kako je zavisnost o računaru katastrofalna za djecu, ali u njihovom svijetu to nije zavisnost već potreba. Većina njihovih društvenih aktivnosti direktno je povezana sa nekim od uređaja. Od onlajn zadataka za zadaću, do igrica fudbala ili nečeg drugog. Moja djeca vole i dalje igranje napolju, kao i igrice u zatvorenom.

Processed with VSCO with hb1 preset

Nakon što sam pročitala jedan od histeričnih”djecu uništavaju uređaji” članaka odlučila sam poduzeti nešto. Htjela sam skrenuti pažnju kako to uopšte nije tako. Moja sestra je jednom rekla svojoj djeci da nakon večere ugase uređaje i da ih mogu dobiti nazad, samo ako imaju opravdan razlog za to. Jedino za šta su mogli da ga koriste je bilo u obrazovne svrhe. Kako nije vratila mobitele do subote ujutru pitala je u konačnici sina šta planira sa drugovima taj dan, na šta je on odgovorio, ništa, jer si mi uzela telefon.

Na porodičnom odmoru, nakon cjelodnevnih aktivnosti vani, moji drugovi i porodica su se smjestili u hotel. Dvanaestogodišnja ćerka naučila je preko jutjub tutorijala da pravi domaće brouvnije i radi zanimljive kreacije. Njena majka joj je rekla kako treba prestati “klikati” cijelu noć okolo. Ćerka joj je automatski odgovorila kako nije klikala okolo, već se povezivala sa djevojčicama iz svijeta koje dijele interese sa njom. Majka nije mogla da shvati da ona zapravo ne baca vrijeme na internetu, već umjesto toga, bila je veoma angažovana, pokretala svoju maštu i družila se sa sličnim ljudima. A sve to iz svoje sobe, umjesto da obilazi svijet u potrazi za sličnim ljudima.

Čitala sam o tome kako u današnjem vremenu gubimo sposobnost koncentracije, postajemo brzo i lako ometeni i nemoguće nam se fokusirati na jednu stvar. Ali kada pogledam oko sebe vidim ljude koji bez obzira na to što provode dosta vremena na računaru, imaju dobru koncentraciju, fokusirani su i angažovani. Ironično mi je kako ljudi koji govore o tome kako nemamo koncentraciju, zapravo gube svoju koncetraciju ako su drugi oko njih uz svoje uređaje. Dakle smeta nam što je neko fokusiran na nešto što nismo mi.

people

Kada vidim ljude za svojim uređajima, jasno mi je da komuniciraju. Šalju poruke, snimaju se, fotografišu. Ne vidim šta je u tome asocijalno? Konverzacija je možda svedena na kratke i brze poruke, ali i dalje je komunikacija. Gledajte nečije lice dok piše poruku, prepuno je ekspresija. Ljutnja, smijeh, tuga, sve se to oslikava na licima ljudi dok pišu poruke, jer ih doživljavaju.

Kritičari će reći kako konstantno provođenje vremena za računarom, poništava onu glavnu ljudsku “lice u lice” komunikaciju, kojoj bi se trebali vratiti. Ali i ova komunikacija ide od osobe do osobe. Kada vidim svoju djecu kako se ponašaju dok igraju igrice, shvatam da su i dalje živi. Oni skaču ako pobjede, smiju se i raduju. Ako gube, ljuti su, obraćaju se jedni drugima. Oni komuniciraju. Nisu zaboravili na to.

Teško mi je razaznati zašto ljudi ovo doživljavaju kao diskonekciju ljudi. U suštini veće probleme imam kada djeca ostave uređaje pa se krenu svađati oko hrane ili toga ko će gdje sjediti u automobilu. Na kraju se svađamo oko stvari van virtuelne sfere, jer tu su realni problemi, koji ostaju isti bez obzira na razvoj tehnologije.

Pročitaj još

Od iste osobe