LjudiRadoznala Lola

Gola istina polugole glumice

Priča koja slijedi je priča jedne Milene. Milene Markovne Kunis. Jednima je znana kao holivudska glumica, a drugima kao supruga Eštona Kučera. Priča koja slijedi je priča jedne Milene. A zapravo je priča svake žene čiji rad i postojanje su svedeni na…

Bloginja

Priča koja slijedi je priča jedne Milene.

Milene Markovne Kunis.

Jednima je znana kao holivudska glumica, a drugima kao supruga Eštona Kučera.

Priča koja slijedi je priča jedne Milene.

A zapravo je priča svake žene čiji rad i postojanje su svedeni na društveni status supruge, biološku sposobnost nošenja i donošenja ljudskog bića na svijet ili bilo koju drugu titulu unaprijed određenu rodom i polom.

Više nikad nećeš raditi u ovom gradu…

Rečenica jeste kliše, ali tim riječima mi je producent zaprijetio kada sam odbila da poziram polugola za naslovnicu muškog magazina u svrhu promocije našeg filma. Ali, za razliku od nekada, više nisam bila voljna da se potčinjavam naivnom kompromisu.

Nikad više neću raditi u ovom gradu?

Pobjesnila sam, osjetila sam se manipulisanom, i prvi put u svojoj karijeri rekla sam “ne”. I, nećete vjerovati, svijet nije prestao da se okreće. Film je zaradio mnogo novca i radila sam ponovo u ovom gradu.

I ponovo. I ponovo. I ponovo.

Ono što ovaj producent možda nikada neće shvatiti jeste da je naglas izgovorio upravo onaj strah koji svaka žena osjeti kada bude suočena sa rodnom pristrastnošću na radnom mjestu.

A to je ono u šta smo uslovljene da vjerujemo – da će naša osnovna sredstva za život biti ugrožena ako se zauzmemo za sebe, da će nas zauzimanje za sebe dovesti do same smrti. Ne želimo da budemo otjerane iz pijeska zato što smo “kučke”. Pa kompromitujemo svoj integritet radi održavanja statusa kvo i nadamo se da će promjena doći.

Ali, ta promjena ne dolazi dovoljno brzo da pomogne mojim prijateljima, mojim vršnjacima ili čak mojoj djeci. Zapravo, nedavno sprovedena studija Američke asocijacije univerzitetskih žena je pokazala da se platna nejednakost zatvara tako sporim tempom da će biti potrebno još 136 godna prije nego što žene budu plaćene isto koliko i muškarci.

136 godina.

A platna nejednakost je ništa do jedan jasan kvantifikator akutnog potcjenjivanja doprinosa žena na radnom mjestu.

Tokom moje karijere, bilo je momenata kada sam bila vrijeđana, gurana u stranu, plaćena manje, kreativno ignorisana i na druge načine umanjena na osnovu mog roda.

I uvijek sam nastojala vjerovati u nevinost ljudi. Možda su znali više od mene, možda su imali više iskustva, možda je bilo nečega što nisam uvidjela. Naučila sam svoju lekciju – da bih uspjela kao žena u ovoj industriji, moram da igram po pravilima kluba dječaka.

Ali, što sam više odrastala i što sam više radila u ovoj industriji…

sve više sam shvatala da je ovo čisto sranje.

I, što je još gore, shvatila sam da sam saučesnica.

Samim time što sam dozvoljavala da bude tako.

Zato sam započela svoj klub.

Pokrenula sam produkcijsku kuću sa tri nevjerovatne žene. Energično radimo na razvijanju kvalitetnih televizijskih programa sa jedinstvenim glasovima i perspektivama. Od našeg početka, imale smo sreće da sarađujemo sa nevjerovatnim producentima, kako muškim, tako i ženskim, koji su nas tretirali kao istinski jednake, kao partnere.

Nedavno smo potpisali partnerski ugovor sa uticajnim muškim producentom za projekat koji bi ukazao na jedan važan društveni problem. Ironično, u pitanju je inkluzija i univerzalno ljudsko iskustvo koje svi dijelimo.

U procesu nabacivanja programa velikoj televizijskoj kući, standardni follow-up e-mailovi su poslati izvršnim direktorima ove kuće. U ovom e-mail lancu, ovaj producent je odlučio da pošalje sljedeće:

A Mila je mega zvijezda. Jedna od najvećih glumica u Holivudu i uskoro Eštonova žena i majka!!!

Ovo je cijela poruka.

Činjenične nepravilnosti na stranu, ono što je on učinio ovom porukom jeste da je sveo moju vrijednost na ništa više do moju vezu sa uspješnim muškarcem i sposobnost da nosim djecu, ignorišući tako značajni kreativni i logistički doprinos, kako moj lični, tako i cijelog mog tima.

Povukli smo se iz ovog projekta.

Da, to je samo jedan običan komentar.

Ali, upravo se sa takvim komentarima žene suočavaju svaki dan u kancelarijama, na telefonskim pozivima i u e-mailovima – mikroagresijama koje obezvređuju doprinos i vrijednost žena koje naporno rade.

Suptilna rodna pristrasnost je često skoro neprimjetna, i čak u potpunosti neprimjećena od strane onih koji je dijele.

U potonjim e-mailovima od ovog producenta, postalo je jasno da on uopšte nije bio svjestan zašto su njegove riječi bile toliko užasne. Ono što je on okarakterisao kao “dobroćudni” komentar je zapravo bilo duboko potkopavanje mog doprinosa i sposobnosti da budem shvaćena ozbiljno kao kreativni partner.

Nemam nikakvu želju da omalovažavam ovog čovjeka. Da od njega pravim zlikovca. Slijepe rodne pristrasnosti su utkane u svaki aspekt naših života. Pojačane su od strane naših obrazovnih institucija: muškarci dominiraju među ličnostima iz istorije o kojima učimo, uticajnim imenima matematike, nauke i tehnologije, i autorima političkog diskursa kojeg nas uče da poštujemo.

Preplavljeni smo pričama o muškoj superiornosti u toj mjeri da postajemo slijepi za arhitekturu naših ličnih odnosa. Sama riječ “slijepi” govori sve. Niko se ne uznemiri kada slijepa osoba udari u zid, ali zid ne prestaje da pruža otpor.

Dosta mi je toga da pravim komprimise.

Zapravo, dosta mi je toga da budem kompromitovana.

I zato, od sada pa nadalje, svaki put kada budem izložena jednom ovakvom komentaru, suptilnom ili otvorenom, smjesta ću mu se suprotstaviti.

Zaustaviću se u tom momentu i učiniti najbolje što mogu da edukujem. Ne mogu da garantujem da će moje primjedbe biti usvojene, ali barem ću znati da učestvujem u stvaranju okruženja u kojem postoji šansa za rast.

A ako moji komentari na jedno uho uđu, a na drugo izađu, izabraću da odem iz te priče.

Ako se ovo dešava meni, dešava se svim ženama.

I to daleko agresivnije.

Srećna sam što sam došla do tačke kada mogu da prestanem sa kompromisama i kada mogu čvrsto da se zauzmem za sebe, a da se ne bojim kako tačno ću da stavim hranu na svoj sto. Takođe, srećna sam što imam platformu na kojoj mogu da pričam o ovakvim iskustvima, u nadi da ću tako dati još jedan glas ovoj konverzaciji, kako bi se žene na radnom mjestu osjećale manje usamljene i više osnažene da se bore za sebe.

Radiću ponovo u ovom gradu, ali ne sa tobom.

Priča je originalno objavljena 2. novembra na medium.com.

Kao osoba koja stoji iza prevoda Milinih riječi, konverzaciji bih dodala samo par tipično balkanskih “treba“momenata.

Mogućnost da se čvrstim stavom i čeličnim riječima zauzmeš za sebe ne bi trebalo da bude pitanje sreće, zar ne? Nepristajanje na kompromise, kako u poslovnoj, tako i u privatnoj sferi ne bi trebalo da bude privilegija žena koje su osigurale komad hljeba na stolu, zar ne? Snaga da na sav glas kažeš da su mikroagresije jednako, ako ne i u većoj mjeri, kobne po društvo kao i otvoreno diskriminisanje ne bi trebalo da bude predmet razgovora samo kada “Eštonova žena i holivudska rodilja” pokrene konverzaciju, zar ne?

Ne bi trebalo.

Ali bi trebalo da čujemo još glasova žena koje su odbile da igraju po pravilima nefer igre te da vidimo univerzalnost problema kroz individualne perspektive, kako bi svaka od nas, nezavisno od toga da li živi u prerijama Amerike ili džunglama Balkana, dobila snagu da se bori za taj vrli novi svijet u kojem će žena, baš kao i muškarac, biti cjelovito biće, a ne svoje rodne i polne odlike.

U kojem će, kako žene, tako i muškarci biti ono što žele da budu, a ne ono što društvo očekuje od njih ili ono što im je majka priroda penetrirala u njedra. U kojem biologija neće određivati zakon, a zakon neće odobravati segregaciju baziranu na društvenim normama.

Vrli novi svijet u kojem nećemo biti isti, jer to hromozomno nikada ne možemo ni biti.

Samo jednaki.

Samo uvaženi kao jednako vrijedni.

Samo jebeno poštovani kao jebena ljudska bića.

Jer između tebe i jedne Milene Markovne Kunis, za sada nema mnogo razlike.

Ona je Eštonova, a ti možda Stefanova, Josipova ili Emirova žena.

Na kraju dana, zbir svake je jedna riječ.

Mikroagresija.

Naslovna fotografija – www.matarney.blogspot.ba

Pročitaj još

Od iste osobe