Rekli su

SANDA MEŠINOVIĆ: NEMOJ DA SANJAŠ, IZRAŠĆE TI REP

Ne biste vjerovali, još uvijek postoje drugačiji ljudi. Postoje ljudi koji jedu, mirišu, pričaju, vole, ljube, čak i prde drugačije od vas. Postoje ti neki čudaci koji svijet gledaju kroz drugu prizmu i vizuru, farbaju kosu nekim nenormalnim bojama koje…

MOJE JE DA PIŠEM. TVOJE JE DA ČITAŠ. NAŠE JE DA SE PREPOZNAMO Sanda Mešinović

Ne biste vjerovali, još uvijek postoje drugačiji ljudi.

Postoje ljudi koji jedu, mirišu, pričaju, vole, ljube, čak i prde drugačije od vas. Postoje ti neki čudaci koji svijet gledaju kroz drugu prizmu i vizuru, farbaju kosu nekim nenormalnim bojama koje nisu “ombre”, mijenaju ratu kredita od telefona za ratu putovanja po svijetu i govore na glas ono o čemu drugi ćute.

Svi desno, oni lijevo.

Svi ćevap, oni rižu.

Svi za Hilari, oni za… Well, nemaju pojma ko je u igri uglavnom. Postoje danas i žene sa sisama bez silikona i postoje muškarci sa… Hm, njegovanim rukama, jelte.

Oni koji, kada svi idu u klin, oni će u ploču. Naravno, ništa od ovoga ne znači da su bolji ili lošiji, pametniji ili gluplji, poželjniji ili srećniji od vas. Naprosto je konstatacija da oduvijek postoje oni što odskaču i ne uklapaju se u kojekakve aršine, mjere i savršene Elle dimenzije.

Imala sam jednog prijatelja, gutala sam sve njegove priče o Londonu, Americi i mjestima koje je pohodio sa nekih osamnaest godina. Obožavala sam njegove eseje, širio mi je vidike o različitom i drugačijem, šerovao Američki san curi sa Balkana. Ono što ga je izdvajalo od raje jeste kožni, dugački mantil i duga kosa, znate ono, čudak. Dr Iggy VS Wolverine u to doba, ta priča.

Odskakao je oduvijek od turbo dizelaša, popularnih u moje vrijeme, za kojima su sve curice rezale vene.

Tu je bila i jedna prijateljica, pokazala mi je tamno lice grada, sa njom sam pila pivo po prvi put, zalazila u klubove i sva ona meinstream mjesta koja ulijevaju strah kada imaš petnaest godina. Ona se oblačila u crno, imala iste takve nokte, slušala Doors-e i tetovirala se tušem i iglom. Jednom riječju, ulijevala je stravu svima osim meni. I mogu slobodno reći, nakon ovoliko godina, da je sa njom u moj život tada ušla ona mladalačka sloboda, buntovništvo i hrabrost.

Sličan se sličnom raduje pa smo se družile cijelu srednju školu.

Izdržala sam do prve tetovaže duže nego ona, ali hajde, to nije tema ovog teksta.

A kada se samo sjetim sebe!

Pih!

U jednom periodu svog života bušila sam uši kao luđakinja, farbala kosu u osam boja i otišla mlada da živim sa dečkom. Vozila kao Šumaher sa devetnaest, slikala zidove sa četrnaest, mislila da sam sljedeća Anica Dobra i trudila se da se ne uklopim nigdje. Imala sam faze od Jovanke Orleanke u srednjoj do Ognjene Marije u kasnim dvadesetim. Pokoriću svijet i postati besmrtna, sanjah.

Doduše, ne znam u kojoj sam sada fazi, ali znam da sam debelo zagazila u tridesete i da me ne popušta već, naprotiv, dodaje gas do daske. Sada više ne sanjam, sada znam.

Besmrtna sam.

13728255_10208693845240031_11562296_o

Uglavnom, da skratim priču, bila sam svima tada, a i sada, uvijek “ona luda”.

I ta luda nekako je, uvijek, štrčala.

Ma mislim, sigurna sam da ste i vi takvi bili.

Garantujem da ste barem jedno ošišali šiške u znak bunta što vam starci nisu dali ostati do ranih jutarnjih sati, da ste pušili cigarete i svirali gitaru. Sigurno ste sanjali da ćete spasiti svijet i biti sljedeći Džimi Hendriks. Ima vas koji ovo čitate, a koji ste probali one zabranjene stvari prije svih i čak putovali stopom na more. Šili svoju garderobu, ubacivali lude detalje.

Vjerovali ste da ste posebni, mogu ruku u vatru dati.

Nekako jedinstveni, svoji, puni sjajnih ideja, snova, ludila u glavi. Ne mislim onog ludila što viđamo preko TV ekrana, već pravog, istinskog, zanesenog ludila. Lako ste sklapali prijateljstva, upoznavali druge ljude, putovali, smijali se i, možda, čak i ljubili drugačije od sebe. Nije vas bilo strah nikog i ničeg, srce vam je bilo čisto, a duša spremna na ludu vožnju zvanu život.

Ali, jebiga, nešto se desilo.

Pa ste prestali.

Sanjati.

Maštati.

Upoznavati različito.

Rasti, razmjenjivati, davati i primati.

I tu ste vašu genijalnu kreativnost negdje usput, ne sjećate se ni gdje ni kako, izgubili.

Zakleli ste se da ćete ostati vječno mladi i da ćete sigurno biti sljedeći Hendriks ili Džoplinka, a umjesto toga, evo vas na šalteru banke ili za šankom poznatog brkatog banjalučkog lokala, pijete pivo i mislite da je to vrhunac sjajnog života. Mislim, super je šalter i sjajan je šank, ali u sebi znate da to nije onaj vrhunac o kojem je biće maštalo.

I da vam kažem – nije.

Nije, ali život nije gotov, a dok nije gotov, još imate šanse.

Šanse da smijete.

Smijete biti ono što ste nekada bili i ono što ste priželjkivali.

Niko vam neće reći ništa kada počnete, vjerujte mi, neće niko ni mariti. Samo će se malo iznenaditi, možda će se neko okrenuti i otići. Ali takvi vam i ne trebaju. I znam da vas je malo strah od prvog koraka i stid od neuspjeha, međutim i to će proći. Vjerujte mi, znam ja, jer ja sam to prošla. Prvo je bio strah pa stid pa poslije toga nije došlo ništa osim slobode. Slobode koja je uvijek trebala biti tu.

Sve je već u vama: i ljubav i znanje i hrabrost da iskru svog srca zapalite ponovo, kako bi zasijala u vašoj duši. Ma nema veze šta će drugi reći, ne marite ako izgrebete koljena, zarašće. Ustaćete nakon pada, garantujem vam da će i krila izrasti opet, jača i veća za ponovni let.

Mislim, ja sam sebe izmislila ponovo.

Rodila se kao Feniks.

I baš me briga za sve drugo i za sve druge, jer ja imam samo jedan život i jednu sebe. U ovim godinama odlučila sam da ignorišem taj poznati nam dvojac i da budem šta god poželim. Pišem, plešem, jogiram. Učim i idem u škole kao da mi je šesnaest. Tragam. Ali… Nije sada riječ o meni, već o vama.

Molim vas, ne dajte srcu da se gasi.

Ne dajte da uvene radost u vama i da se ugasi sjaj u očima. Obavežite se sebi, pola sata, svaki dan, da ćete raditi ono što vas čini živim i ostanite vjerni tome. Ama, neće svijet stati, djeca umrijeti od gladi, veš se ne osušiti i prašina preplaviti kuću ukoliko vi izdvojite pola sata svakog dana. Nemojte misliti da nisu bitni vaši snovi, želje i nadanja. Vama su bitni, kako nisu.

Obavežite se sebi i branite taj zavjet kao da branite najsvjetliju relikviju koju imate. Branite svoje vrijeme kao da vam život zavisi od toga. Plešite, pišite, hodajte, pjevajte, kuhajte, ne dajte da vas slome i radite sve ono što smo voljeli raditi kada smo imali puno manje godina i odisali nadom i vjerom. Vjerom u sopstveni život i njegove beskrajne mogućnosti.

Jer, nije tačno da je teško i da ne možete naći vremena, haos je, ludilo, obaveze stisle. 

Znam da to nije tačno, jer osjećam da vas je samo stid i samo imate strah. 

Stid da se prisjetite šta ste bili.

I strah da se suočite sa onim što ste postali.

 

P.S. Ne biste vjerovali, još uvijek postoje drugačiji ljudi. Oni koji, kada su svi odustali od njih, nisu odustali od sebe.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije