Ljudski odnosiPraktična Lola

“Šta će meni psihijatar, nisam ja lud!”

tekst: Redakcija
Ljudi se rađaju i žive sa pričama. Njihovi životni događaji ih neprestano navode da pričaju priče; da se sjećaju priča kao i da stvaraju nove. Priče starih, naše svakodnevne priče, priče iz medija su ono što oblikuje naše poimanje svijeta.

Priče o hrabrosti, o ljubavi, o braku, o ratu, o kupovini stana, o smrti, o bolesti. Svi segmenti života, pa i psihoterapija, je oblikovana onim kako mi pričamo i kako shvatamo te priče.

Naučna strana shvatanja priča

Da bi se shvatila ideja o tom kako priče utiču na naše živote, potrebno je uvesti jedan termin koji se polako odomaćio  u svakodnevnom govoru. Diskurs. Diskurs se definiše kao “sistem iskaza, praktičnih postupaka i institucionalnih struktura koji imaju zajedničke vrijednosti” (Rejčel Her-Mastin, 1994, str.19).

Potpuno pojednostavljeno za diskurse bi se moglo reći da su to duboko uvriježena mišljenja ali i postupci u društvu o nekoj pojavi ili pojmu. Zašto su diskursi bitni? Diskursi podržavaju naše poglede na svijet. Diskursi oblikuju ponašanje i izbore jedne osobe. Diskursi diktiraju o čemu i kako se pričaju priče.

psihoterapija

Priče o psihoterapiji

Priče o psihoterapiji su obavijene velom tajne. Psihoterapeut je mnogima najprihvatljiviji ako je to čovjek u godinama, sa naočalima i bradom. Godine koje znače iskustvo, naočale i brada, mudrost i znanje, a muško zbog ulijevanja sigurnosti. Najbolje neko ko likom podsjeća na Frojda, oca nauke o liječenju riječima.

Pored očekivanja od izgleda, godina i pola, terapeuta, tu su očekivanja od ponašanja.

Očekuje se da psihoterapeut zna odgovore, da je obučen da virne u dušu i osjećanja bez mnogo priče. Očekuje se da proces psihoterapije ne bude bolan i da ne traje dugo.

A kakvi to ljudi idu na psihoterapiju?

Priče o ljudima koji koriste uslugu psihoterapije pričaju obično ljudi koji je nisu koristili.

“Šta će meni psihijatar, nisam ja lud!”

Psihijatar i psihoterapuet su dva različita pojma. Psihoterapeut je osoba koja se obučavala u okviru jednog ili nekoliko psihoterapeutskih pravaca (Transaakciona analiza, sistemska porodična terapija, psihoanaliza, geštalt terapija itd.) i njeno djelovanje je svedeno samo na razgovor, za razliku od psihijatra koji to postoje specijalizacijom nakon završtetka medicinskog fakulteta, i koji je ovlašten i obučen da propisuje farmakoterapiju, tj. tablete ili injekcije.

“Nisam luda da pričam sa strancima i da ih još za to plaćam.”

Psihoterapeuti su obavezani povjerljivošću. Sve što kažete terapeutu trebalo bi da ostane između vas i terapeuta. Ljudi koji svoj poziv ne shvataju ozbiljno, vrlo brzo izgube klijente.

“Nema od tog ništa. Šta ja imam pričati sa nekim. Popijem tabletu i dobro.”

Psihoterapija dokazano ima uspjeha. U slučajevima kad je potrebna duža i drugačija podrška osobi, psihoterapija uz farmakoterapiju može samo dobro doći.

Portrait of a Female psychologist making notes during psychological therapy session

“Nemam ja para za to.”

Psihoterapeuti postoje u zdravstvenim i ustanovama socijalne zaštite. Pored toga, mnogo je mladih terapeuta koji su tek počeli sa radom i čija cijena usluge je dosta niža od dugogodišnjih “vukova prakse”. Ako nemate povjerenja i tražite baš stručnjaka sa iskustvom, onda je vrijeme da se zapitate o prioritetima jer to bitno ako razmišljate o podršci a ne želite da izdvojite novac.

“Ljudi će reći da sam lud.”

I tu se vraćamo na početak i prvu tvrdnju.

Vjerujem da su vam ove priče poznate i one oblikuju naše ponašanje. Možda nekad i osjećate da bi vam godio razgovor sa nekim neutralnim, neosuđujućim i obučenim za razgovor kad je razgovor najpotrebniji ali su vas neke od ovih priča odvratile od toga.

Neki od njih su:dominantni diskurs o patologiji, o profesionalcima kao ekspertima, o standardima, kako društvenim  tako i  zdravstvenim.

Ovakvi stavovi se vide i u predstavljanju psihoterapeuta u medijima, kao i u stavovima ljudi koji prvi put dolaze na psihoterapiju.

Mnogi ljudi smatraju da im psihoterapija nije potrebna. Negativna konotacija psihoterapije se svodi na luksuz ili na prijeku potrebu ( “kad dogori do noktiju”).

Sve navedene priče su posebno izražene u našoj kulturi.

Ipak, zadnjih nekoliko godina stav prema psihoterapiji se mijenja. Sporo ali se mijenja. Mijenjaju se i sami terapeuti, tj. načini terapije. Umjesto patologizirajućeg, medicinskog modela, mnogi terapeuti sve više prihvataju postmodernistička shvatanja psihoterapije čiji cilj nije uspostavljanje dijagnoze i značenja koje ekspert daje.

Mnogi profesionalci iz drugih struka sada preporučuju psihoterapijsku podršku u procesima gubitaka, hroničnih bolesti, razvoda ili generalno, ako vide potrebu za tim.

Korak po korak, priče o psihoterapiji je moguće promjeniti.

I na kraju ako se zapitati šta je to cilj “liječenja riječima”, ukratko i jednostavno:

Cilj terapije jeste da učestvuje u razgovoru koji neprestano olabavljuje i otvara, a ne steže niti zatvara. (Anderson i Gulišajn, 1988, str.381)

Izvor: Dan po dan

Zatvori reklamu