RaznoRekli su

Još jedan dan bez posla, ali sa puno otpora besposlenosti

tekst: Ana Kotur

Dobar dan. Imam ime i prezime. Diplomu jednu, onu sa prefiksom uređenja društvnog i državnog, davno osiromašenog. Drugu, iz koje dobih sve što me interesuje iz ljubavi prema ponuđenom sadržaju dok sam godinu dana sjedila i kuckala radove, slušala snimke, iščitavala materijale. Za polaganje ispita koji nije nužno bitan ali čiji papir može dobro potkrijepiti moja znanja, za odlazak u drugu državu nisam imala novac. Od treće saam odustala nakon tri mjeseca jer sam sama sa roditeljima od blizu 70. Četvrtu sad pokušavam zaraditi i odraditi.

Ne stidim se nijedne. Prva me najviše boli, jer je dokaz da mi život čeka izlazak iz jedne ladice dovoljno dugo da se prašine ni u pokretu brzinom koju mnogi ne dostignu za vijeka ne mogu otresti. Više je od dvije godine kako je imam, da li u papiru koji potvrđuje da ću je preuzeti ili u plavoj tubi, a ništa se pomjerilo nije.

Dobar dan, danas je opet dan kad sam ustala kasnije od planiranog i opet nigdje nisam zakasnila. Popila sam kafu, doručkovala, isplanirala ručak, otići ću do grada daa pozavršavam neke sitnice koje svaka zaposlena žena završi na putu do ili saa posla, i vratiti se u manje od 10 kvadrata posuđenog životnog prostora. Kafu s prijateljicama dočekati, ukoliko ne dođu preumorne sa svojih poslova ili im ne iskrsne nešto neodložno. Tek poneki vikend provesti s Njim, dok smozgamo šta nam taj mjesec ostane od periodičnih honorara razvučenih na vrijeme koje juri, plate koja je super za jedno koje nema obaveza ni prema kome i odvojene želje za zajedničku feštu s dragim ljudima.

Dobar dan, moram ustati i otići odraditi vježbe. Natjeraću se već nekako, jer fizička aktivnost rastjeruje loše misli. Lažem vas, meni je neophodna, jer neću moći bez tablete protiv boloa ili do grada da obavim sve ako sad ne ustanem da to odradim. Odavno nisam otišla na kvalitetniji fizaklni tretman. Priznaću, od trke za poslom i skupljanjem nešto novca na računu da socijala ne čami bijedna čekajući da bude potrošena u dva sata jer za bolje i nije, ne mogu.

Dobar dan, školovala sam se u potpunosti u skladu sa svojim sposobnostima.

Izabrala sam fakultet koji bi teoretski trebao da mi obezbijedi mogućnost da zaradim platu dostatnu za troškove života i nešto iznad toga za ono što zovu posebnim potrebama i najčešće izbjegavaju sistemsko rješenje za iste. Učila sam i više od toga, upijala znanje na milijardu i po mjesta i iskristalisala željeno. Bezbroj puta poslala dokumentaciju na konkurs, jednom dobila pismeni odgovor.

Ja sam vam ona zakonski zaštićena vrsta koju u pravilu svako mora zaposliti s prednošću nejasno formulisanom i postavljenom za izbjegavanje, za koju se periodično šakom i kapom dijele projektna sredstva da što bolje budu ubijena, a za koju se preduzeća najčešće zatvaraju. Ja sam vam ona vrsta čiji CV najčešće maknu odmah po čitanju, jer šta će im neko ko treba prilgođavanje, čiju brzinu trčanja od institucije do institucije po potrebi ne mogu mjeriti, jer je nema i ko nije dobar radnik po kriterijumima ostavljanja kičme na radnom mjestu, iako je najviše tu ostavljam.

Ja sam vam ona na čiju se diskriminaciju oglušiše i diskriminator, i svi pozvani na red. Ja sam vam ona koju biste da je u političkoj stranci gurnuli kao PR-a za dobro.

I istovremeno, ja nisam tu da budem bilo čije dobro, jer mi ne treba milostinja već radni zadatak.

image-ashx_

 

Loš je dan. Loš je, jer u manje od deset kvadrata, briljirajući na temu prava osoba sa invaliditetom, ne dobijam šansu da znanje, volju i trud dokažem na radnom mjestu za koje se ujutro moram spremiti i za koje savladavam i led i snijeg  zimi. Loš je dan, jer živeći segregaciju i radeći ono što živim, nisam došla do inkluzije u punom smislu.

Vjerovatno nikad neću otići iz ovoga što radim i od čega sad živim, iz prostog razloga što se sa svakim životnim poglavljem otvori tema  na kojoj moram da se borim i zbog koje biram daa se borim jer se za mene niko neće izboriti. Za one koji dolaze poslije mene, a koji će se morati suočiti sa sličnim izazvima takođe se neko mora izboriti. Ili im bar ostaviti alate za lakšu borbu koja ne uključuje političku podobnost i kvalifikaciju samo po invaliditetu.

Ali to ne znači da bilo ko ima pravo da oduzme svima onima koji su uložili makar i minut svoga truda u mene, taj isti trud, rezultat koji sam ostvarila i da me zatvori u okvir u kojem ću biti neko ko će tek sporadično potezati čep na boci svojih neupotrebljenih znanja i sposobnosti, eto jer zatreba priča o osobama sa invaliditetom.

Ja se nisam školovala za invaliditet, ja sam se školovala za pravo, medije, ljudske resurse, ako vam do sad nije jasno, državnici koji sistem činite trulim.

Ja neću pristati na to da, jednom, kad život podijelim sa Njim dovoljno bitnim, promijenim osobu koja će mi davati džeparac, jer ja nisam taj lik. Ne dam da mi se oduzima pravo koje još nisam uspjela da ostvarim. Ja nisam lik koji će pristati da baci godine školovanja u vodu da bih živjela od naslijeđene penzije i crkavice od socijale. Neću da se molim da mi roditelji umru i da koz papirologiju ostanem na penziji, na isti način na koji se nezbrinute porodice mole da djeca sa poteškoćama u razvoju odu prije roditelja da ne razmišljaju kako i kome da ih ostave kad ih ne bude.

I neću da vas oslobodim od odgovornosti odlaskom u neku rukotvorinu i otvaranjem polulegalne ranje, jer sam davno naučila šta je siva i crna zona ekonomije i ne želim sebi oduzeti pravo da jednom imam penziju. Kakvu – takvu. Moju i zarađenu. Ako je i mala jer smo kao društvo u jendeku, ne poklanjam vam unaprijed pravo da je nemam. Neću da vam kažem da je guranje u stranu inkluzija i integracija, neću vam tapšati na paket pomoći čak ni kada mi mnogo toga nedostaje i neću vam reći da ste nešto dobro napravili sve dok to ne bude istinsko dobro. Dok ne podijelimo ravnopravno, jednako prava i obaveze. Dok ne budete razumjeli moje pravo!

I dan je odličan, jer neću odustati. Koliko god me deset kvadrata tuđe a moje sobe gušilo a vi sputavali. I ja sam nečije vrijedno dijete, sa mnogo više zabilježenih koraka na mnogo strmijim terenima od onih koju napraviše vaša djeca uhljebljena po institucijama koje kroje moj život.

Ja sam ravnopravnost koja nije odustala od sebe.

Zatvori reklamu