PojaveRadoznala Lola

Poznata balkanska spisateljica je pobrkala likove u “rođenom” bestseleru.

tekst: Bojana Mutić

Na mom će ranjenom srcu zauvijek ostati meki ožiljci poput tragova naših stopala u vrelom pijesku, pijesku koje je u ružičastu boju ljubavi bojilo krvavo sunce utapajući se u moru, beskrajnom kao sve neprolivene suze naše ljubavi, u ružičastu, boju tvojih usana, čiju mekoću i dodir neću zaboraviti ni kada paučina zaborava prekrije sve kutke mojih mladalačkih snova… i onda se odnekud pojavila besna gica sa ruksakom na plave tufne i zavapila: Šta je ovo sunce ti jbm krvavo!!!

Ovo sam, očigledno, izmislila. Sa namjerom da pojasnim slučaj koji kanim ovdje izložiti.

Daklemmm, odlučim ja, po ko zna koji put – ali sasvim sigurno, posljednji – da samu sebe razuvjerim od zacementiranog stava da je površnost i plitkoća emocija, da ne kažem notorna glupost, osnovni preduslov za popularnost bilo čega pa i „književnih“ štiva.

Pomislih, ne-mo-gu-će da tu nema još nešto, neka začkoljica, forica, neeeešto što tolike ljude oduševljava, ja nešto sigurno previdim… jer ne želim da vjerujem da postoji TOLIKO ljudi koji se ZAISTA u tome utapaju, kao on u beskrajnom plavetnilu njenih očiju. Mora se u jednom momentu pojaviti gica, niko to ne čita zbog pijeska?!

love

Evo kako je bilo…

Dobila ja knjigu na poklon. Jedna od ovih o pijesku, ali to stara komšinica ne zna, nije joj zamjeriti…

Nisam to u stanju čitati. Čak me i sramota tako se deklarisati, to je suvišno, to je pleonazam, reći: ja sam normalna punoljetna osoba i ne čitam sranja.

Pardon, po pamet uvrjedljive knjižurke, koji osim što ne vrijede ništa u književnom smislu, iznevjeravaju i sam smisao čitanja, jer nikakvu informaciju, pa čak ni dezinformaciju, nećete saznati. Ništa naučiti. Ni postati pametniji, a ni gluplji. Ni srećniji, ni tužniji.

Potpuno. Besmisleno. Štivo.

Ali nije uvijek bilo tako. Potrošila sam dane i godine u čitanju djela ovdašnjih smorova i antitalenata, samo da bih potvrdila da su smorovi i antitalenti. Ne shvatam kakvo mi je to zadovoljstvo pričinjavalo. Sebi sam možda djelovala pametnija kad čitam nešto što je toliko glupo, kao što se obradujem kad na fb ugledam zadatak iz petog osnovne i, iako svjesna preraslosti izazova, riješim ga za tri sekunde i u fazonu sam: ma, bravo mačko!

Tako sam eto, još jednom, htjela da ispadnem pametna, i da dam šansu knjizi da me predomisli nekom gicom. Ne bi se to inače dogodilo, ali sam sutradan, nakon što sam dobila svoj poklon, na polici u prodavnici, upakovan u najlonskoj kabanici dnevnih novina, ugledala drugi nastavak, kako u tom momentu shvatih – trilogije!

Nisam ni primijetila na svom poklonu da je u pitanju tek prvi dio obećavajuće priče ni o čemu, jer mi je bilo dovoljno pročitati ime pisca da bih izvršila sortiranje na policu sa predmetima za skupljanje prašine.

5652e9917f092

I iako nisam sklona pridavanju značaja ovakvim zgodama, nisam mogla ignorisati takvu koincidenciju, a i nije mnogo koštalo. Odlučih, čitam, pa kud puklo da puklo. Treći dio sam morala kupiti po punoj cijeni, ali ajde kao, uložiću u ovaj eksperiment.

I tako… povelika storija, a u njojzi ništa. Očekivano, toliko očekivano da sam osjećala somatski otpor od tolike predvidivosti.

Uspjeh je to napisati, treba za to talenta itekako. Samo što to nije književni talent već dar za proizvođenje tekstualnih iluzija: ti pisci riječima popune stotine stranica, a da ne kažu ništa.

Svaka se rečenica zaboravlja već na početku sljedeće i to je umijeće stvorilo cijelu „kulturu” onoga što nazivamo šundom, najčešće porođenog u vikend ljubavni roman iz sredine novina. Međutim, jeftine emocije i kobajagi zapleti predstavljeni u tim fabulama ne mogu biti predmet kritike, jer i nemaju nikakvu namjeru osim da ubiju vrijeme. Stoga im se ne može zamjerati postojanje ni štampanje, jer i čine ono čemu su namijenjeni – ubijaju vrijeme!

best-books-for-reading-at-the-beach

Ponekog i u pojam. Ali mazohiste, poput mene, a to se ne pika.

Tako da, ne kritikujem zaista ni sadržaj ni besmisao, kome se ne sviđa nek’ ne čita.

A mnogima se sviđa. I ako je mjeriti po profitu ostvarenom od ovakvih projekata, nebitno je naposlijetku šta mislim ja ili bilo ko drugi, bitno je samo šta misli kritična masa.

Stvar je ukusa, a o ukusima… tatatatira.

Tema i stil, dakle, nisu sporni. Dokle god taj koji piše i oni koji čitaju, zaista u tome uživaju.

Međutim, u ovom slučaju, opipljivi napor pisca da nazor privede kraju vještački indukovan roman i ispoštuje naručeni broj stranica od strane izdavača, toliko je mučan da je mene bilo sramota da čitam nešto što je neko sa takvom očiglednom dekoncentrisanošću i na*určenošću otaljavao, već pomalo gubeći konce i ponavljajući maltene identične rečenice na svakoj trećoj strani.

I taman kad pomislih da sam, usljed nedostatka mašte među tim redovima, ja počela da maštam i umišljam tu pogubljenost pisca (iako je zaista nauka izgubiti se u lavirintu jednog hodnika) desi se ČUDO!!!

Ženskoj se rođena knjiga popela na vr’ glave, toliko, da nije bilo u stanju da joj drži pažnju ni njeno sopstveno pisanje njenog sopstvenog romana.

Dakle, u neka doba, u trećem dijelu – kad sam već potpuno malaksala od srčanih smetnji i riječnikom moždanih udara opisanih ljubavnih tegoba – pisac, prepisivač, prekucavač, lektor… na koga god da naposlijetku svale ovu fantastičnost, je POBRKAO LIKOVE U YEBENOY KNJIZI.

enhanced-27483-1428481904-7

Znači, ovako – umrla je nesuđena svekrva glavnog ženskog lika. Pokojnica se zvaše Julijana. A za razliku od potonje nesuđene snaje, imala je zakonsku snaju, koja se zvaše Natalija. U narednim  stranicama, sve do kraja knjige, pisac je brkao imena likovima, pa gdje god se spomene snaja, greškom piše ime pokojnice, umjesto njeno! Omfg.

Pa ljudi moji da li je ovo moguće, nebo se otvorilooo!!!

Mom oduševljenju nikad kraja! Vrijedilo je svake silovane minute.

Ali mi je kad-komšiji-crkne-krava-entuzijazam ubrzo splasnuo, jer, niko ni da zucne. Ja se satrala da nađem ama jednu jedinu riječ u ama ijednoj jedinoj recenziji da je pomenuta ova blamaža, ali niko ništ’.

Jedina rečenica na svijetu u kojoj se konstatuje ova provaletina, je komentar jedne ljubazne čitateljke na oficijelnoj stranici Jelene Pobrkić Alončić.

jelena-bacic-alimpic

A nije bilo namjeeeerno… i pe de eeeeef je pogriješio… onda ništa…

I tako ja osta’ usamljena u svojoj sreći, i zato vam ovo pišem, jer podijeljenja sreća dva puta je veća!

P.S. Čitajte! Sve što vam dođe pod ruku. Nikad se ne zna odakle može iskočiti gica i komšiji crknuti krava.

Zatvori reklamu