Lole iz komšilukaO životu

Štetosteron: Neistinita, sasvim istinita priča

Sjećate li se šta je prodavnica? Prava prodavnica, STR. Ona u koju dođeš po pivo bez flaša, pa ti komšinica ipak proda bez kaucije, ona u kojoj nikad nema baš tih cigara koje tražiš. Ona u kojoj, kad dođe ljeto,…

Štetosteron

Sjećate li se šta je prodavnica? Prava prodavnica, STR. Ona u koju dođeš po pivo bez flaša, pa ti komšinica ipak proda bez kaucije, ona u kojoj nikad nema baš tih cigara koje tražiš. Ona u kojoj, kad dođe ljeto, gazda ubaci lubenice i dinje unutra da ne blijede na suncu, jer narod ne voli blijed bostan, pa ti zapinješ za to sve kad pokušavaš doći do frižidera sa mlijekom.

Pogledajte malo usput kad idete kući sa posla ili odakle god, vidjećete da je malo takvih ostalo. Ne mogu da izdrže cijene i okrutnost velikih trgovačkih lanaca, jebiga. E, ova prodavnica je ista kao i sve ostale. Možda.

Ispred prodavnice sjedi alkoholičar-lokalac. Bogdan se zove. Bez obzira na godišnje doba, Bogdan sjedi na svom mjestu. Zimi se grije na vinjak i pivo, ljeti se rashlađuje pivom i vinjakom i blijedi zajedno sa onim bostanom. Njega ne unose unutra. Bogdan je bivši profesor matematike, udovac. Izbjegao odnekud iz Banije, ima Kamija u malom prstu, kao i sve pjesme Baje Malog Knindže. Jedno od to dvoje mu zamjeram.

Unutra, iza kase, a ispred police na kojoj se nalaze čokolade i deterdženti zajedno, sjedi Marija. Lijepa, skromna prodavačica o kakvoj bi pjevao Springstin, da je kojim slučajem ova prodavnica smještena negdje u sivilu Detroita. Marija ima 40-ak godina, kćerku od 13, brak iza sebe i srdačnost koja sigurno nije proizvod njenog života, već proste duše. Marija radi svaki dan, cijeli dan, ne kuka i ne žali se. Jebiga, kćerkica ulazi u nezgodne godine i ona ne želi da joj išta nedostaje, svjesna je svijeta u kojem živimo. Svijeta u kojem je biti siromašan – jebeni grijeh.

Bogdan i Marija imaju odnos kakav se ne viđa često. Između njih vlada takvo nevjerovatno poštovanje i međusobna naklonost, da je nemoguće ne pomisliti da nisu, u najmanju ruku, brat i sestra. Često su kao pas i mačka: te njemu (ponovo) nedostaje nešto sitno za pivu, te ona previše priča kada njemu nije do slušanja… Takve stvari. Ali otkad zna za njega, za sve i jedan 8. mart Bogdan je Mariji došao počešljan, sa karanfilom u ruci i širokim osmijehom na licu. Često bi taj cvijet i taj osmijeh bili njen jedini osmomartovski plijen.

Prodavnica ima i gazdu. Gonič robova (Marije), dođe ujutro da doveze robu, pa još nekoliko puta u toku dana da provjeri kako stvari teku, da uzme pazar ili da nešto zanovijeta. Povremeno pokaže nježnost prema njoj, ali na najodvratniji način na koji možete da zamislite.

Jeste, gazda je jedan od onih ljudi koji lako pomisle da je nešto njihovo. Neumjesan komentar tu, dodir po ruci tamo, pohotan i prljav pogled uvijek. Ružan, kao neki rumunski švercer, sa onom najružnijom kukastom nosurdom. Izgleda kao čovjek koji je u miru čakijaš, u ratu petokolonaš.

Jednog dana, gazda je došao u prodavnicu pred kraj radnog vremena. Marija je taman završila “puš-pauzu”, i vratila se unutra da zaključi dan. Pazar – loš. Gazda je parkirao automobil i ušao unutra. Bio je nešto nervozniji nego inače.

“Otkud vi?”, iznenadila se Marija.rape-illustration

“Došao sam da ti pomognem da zatvoriš”, odgovorio je gazda, pri čemu je demonstrirao blago zaplitanje jezikom.

Unio je nekoliko gajbi sa voćem. Sve nešto polako, otežano, osvrćući se. Nije ni primjetila da je zaključao vrata. Onda, kao grom iz vedra neba, uhvatio je Mariju za ruku i privukao je sebi.

“Nemojte, gazda. Pobogu, šta vam je! Popili ste.”, rekla je Marija tiho.

“Ma dođi ovamo, bezobraznice mala. Pusti se! Da samo znaš kako će ti biti lijepo!”, odgovorio je sa lažnim samopouzdanjem u glasu, dahćući joj rakijskim zadahom direktno u lice.

Onda mu je krv jurnula u lice – probudio se divljak u njemu. Počeo da je ljubi, da joj stišće grudi, čupa odjeću. Marija je pokušavala da se brani, suzama i rukama. Držao joj je ruku zavrnutu iza leđa, što je umnogome otežalo njenu borbu. Počela je da plače, da ga moli da prestane. On je raskopčavao pantalone i ruku stiskao sve jače.

Baš tada (sudbinski, reći ćete), pred prodavnicu je naišao Bogdan. Njegov unutrašnji žedni demon je zatražio “samo još jedno”, zato se i zaputio tamo. Učinilo mu se neobično što je zatvoreno ranije nego inače. Pokušao je zaviri kroz namaknute zavjese, ali vidio je samo nekoliko flaša ulja koje su sa jedne od polica pale na pod. Onda je čuo Mariju kako viče.

Počeo je da lupa na vrata. Počeo je da zaista jako lupa na vrata. Vidio je gazdin automobil – bilo mu jasno, sve.

Nakon nekoliko minuta Bogdanovog upornog lupanja i vike, vrata su se otvorila. Marija. Razmazana, pogužvana, sa suzama u očima i knedlom u grlu. Zadihana.

“Bogdane, zatvoreno je. Idi na benzinsku.” Pokušala je da sakrije, i suze i knedlu u grlu. Sebe, da je ikako mogla propasti u zemlju.

Zatim mu se unijela u lice: “Bolje je da ideš, i za tebe i za mene.” Onda je obrisala suze i nestala unutra.


Ova priča nema srećan kraj. Ova priča nema kraj, uopšte. Kao ni mnoge slične. Bogdan je otišao i više se nikada nije vratio. Imao je želudac za sve alkoholne derivate ovog svijeta, ali ne i za to. Marija još uvijek radi, kod gazde. Njenoj kćerki i dalje ništa ne nedostaje.

Svi su živi i zdravi. Valjda je to dovoljno. Jelda?


Od 25. novembra, aktivna je kampanja “”16 Dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”. Informišite se. Samo kažem.

Pročitaj još

Od iste osobe