Ljudi s olovkama

Jasmila Talić-Kujundžić: Kacikula sluša duše

Došao je iz Galicije, iz Španije, sa dugom kovrdžavom kosom i bradom koja seže gotovo do prsa. Sa sobom je ponio Kacikulu, kako je nazvao kozu-igračku koju je napravio za svoje performanse. Uloga Kacikule bila je da sluša. I ništa…

Ljudi s olovkama

Došao je iz Galicije, iz Španije, sa dugom kovrdžavom kosom i bradom koja seže gotovo do prsa. Sa sobom je ponio Kacikulu, kako je nazvao kozu-igračku koju je napravio za svoje performanse. Uloga Kacikule bila je da sluša. I ništa drugo. Jer, kako kaže, ljudi više ne umiju slušati jedni druge.

Okupili smo se na tlu Molline, malog španskog zabačenog sela, u Andaluziji. Mladi iz čitavog svijeta, sa Istoka, Zapada, Sjevera, Juga, ma kako želite, jer su sve te podjele besmislene. Noć je već treperavo obasjavala naša lica, i mi smo sjedili na šuškavim i ugodnim dekama. Brajs, Galicijac, prosljeđivao je Kacikulu od jedne duše do druge duše, i do svih duša koje su željele podijeliti svoje priče, i koje su željele da ih se čuje. I svi su pričali.

Počela je Hanan, Alžirka, lijepa tamnooka djevojka sa ružičastim hidžabom: „Bila je jedna beba, prekrasna kad se rodila. Svi su je voljeli, pazili, mazili. I ta beba je porasla, i postala prekrasna djevojka, osamnaestogodišnjakinja. I ona nije uviđala svoju ljepotu. Njen dječiji duh nije više bio dječiji. Odlučila je da sebi oduzme život. To je bila moja najbolja prijateljica…“, zaplakala je i zajecala Hanan u ovom dijelu rečenice. „Mi smo svaki dan bile zajedno. Igrale smo se kao djeca zajedno, prolazile zajedno našu mladost.“ Nastavila je plakati, brišući suze: „Samo želim da vam kažem, ja je nikad neću zaboraviti, ona je bila moja sestra. Nastavila sam dalje, ali u srcu mi je zauvijek naše djetinjstvo.“ Napravila je pauzu: „Morate zadržati djecu u sebi.“, nasmiješila se i njene tamne oči su zasijale. Završila je svoju priču, a nas stotinu je slušalo, srcima. Proslijedila je Kacikulu dalje, i zapalila svijeću.

mollina-10

Kacikulu je preuzeo Fred, zgodan mladić sa Kipra: „Ja sam dugo bio vrijeđan i nazivan ženom, pederčinom, kako hoćete, u školi su me zlostavljali. I sve sam to trpio, godinama. Međutim, u godinama punoljetstva, desila mi se ljubav. Konačno sam osjetio šta to zaista znači voljeti. I zavolio sam NJEGA. Previše pritiska se desilo u mojoj okolini. Nisam mogao više. Ako ne mogu da volim i ako mi ta ljubav nije dozvoljena, ne trebam ni da živim. I prerezao sam sebi vene. Jedino čega se sjećam jest da sam se probudio u bolnici. I bio sam presretan što sam živ.“, Fred je govorio potpuno ujednačenim i pomirenim tonom, nije bilo težine niti tuge u njegovom glasu. „Ja vam želim reći da je život prekrasan, i želim reći Hanan da mi je žao što je njena prijateljica uspjela sebi oduzeti život, ali znaj da ona i dalje živi u tebi.“ Fredova priča je ispričana kao da je pričao o nekom dijelu sebe i svoje prošlosti koje je odavno prihvatio. Zapalio je svijeću i dao divnu Kacikulu dalje, da gleda iduću dušu i sluša njenu priču.

Preuzela je Palestinka Zahra. Samo je kratko rekla: „Ja sam ovdje s vama, jer sam imala sreću da budem tu. Moja porodica mi ne dozvoljava da igdje putujem, jer sam žena, gdje će žena, pobogu, putovati sama. Sada su mi dozvolili da dođem ovdje samo zato što je moj brat putovao sa mnom. Ja sam mu platila sve avionske karte. Tu je negdje, u Antequeri ili Cordobi, u blizini je, nadgleda me.“ Ovdje je prekinula priču, iako se činilo da itekako ima još mnogo toga podijeliti, ali nije željela nikakve sažalijevajuće poglede, bila je previše ponosna. Očekivali su da će govoriti o stanju u Palestini, ali ona je bila umorna od te priče. Zapalila je svijeću i brzo proslijedila Kacikulu dalje.

mollina-9

Kacikulu je preuzeo Ed, Englez svijetle puti, sa francuskim kačketom na glavi, i u ružičastoj  košulji prošaranoj orijentalnim šarama. Ed je uveseljavao ljude zajedno sa svojim bendom „Ubanda“, svirajući bubnjeve i gusle. Počeo je priču: „Ja sam osjetio da nakon priče svoje sestre, Palestinke Zahre, moram podijeliti koliko sam ja zapravo sretan što imam priliku putovati nesmetano, i koliko sam sretan što imam potpunu slobodu kretanja. Odlučio sam posjetiti svoju porodicu u Mauritaniji, vozeći se dotamo biciklom iz Engleske, nakon mnogih godina. Svi su mislili da sam lud, kad sam im saopćio ideju. Ali ja sam išao, išao, i nisam ništa novca trošio, ljudi su me primali u svoje kuće i hranili me. I svi su govorili da se pazim narednih susjeda, Alžiraca, Senegalaca, Marokanaca, ali što sam dalje išao, ljudi su bili sve bolji prema meni. Toliko sam silno želio da se vratim onim prethodnima i da im kažem kako su pogriješili, kako se njihovim susjedima može vjerovati. Plašio sam se u Maroku, jer sam bio upozoren, kako će ljudi prihvatiti neobičnog bijelca koji sam prolazi biciklom. Ali svi su me pozivali da pijem čaj s njima. S jednog čaja na drugi, s jednog druženja na drugo. Zamalo da ostanem u Maroku, koliko sam čaja pio, toliko sam dugo mogao ostati da piškim tu.“ Svi su se grohotom nasmijali, i u toj atmosferi, Ed je proslijedio Kacikulu, i zapalio svijeću.

Igor, Srbijanac, preuzeo je Kacikulu, i nastavio joj pričati: „Nisam planirao da ću pričati večeras, ali me potakla priča o putovanjima. Taman sam bio završio studije, i trebao da završim u nekoj administraciji, s papirima, ali gušio me takav posao. Zaputio sam se negdje na poslovni put, i neka žena me zamolila da s njom zamijenim avionsku kartu za idući let, jer joj je bilo hitno, i pristao sam. U idućem avionu sam sjeo do druge žene, i njoj je na rame pala torba iz gornjeg pretinca. Ja sam se trznuo i brzo je na engleskom pitao: „Jeste li dobro?“, i tako smo nas dvoje nastavili razgovor na engleskom, dugo smo pričali. Meni je iz torbe ispala knjiga koju sam čitao u tom trenutku, i naslov je bio srpski. Ona se trznula: „Čitaš srpski?“ i svi su se nasmijali oko nas, jer smo zapravo oboje bili iz Srbije ali nismo to znali. Razmijenili smo neke kontakte, i na tome se završilo. Međutim, taman kad sam ponovo bio na raskrsnici života, kad sam opet dobio neki dosadan posao, dobio sam poziv od nje. Javio sam se. Pozvala me da putujem s njom, i da se bavim omladinskim radom. Dvoumio sam se, nisam znao šta da radim, i pristao sam na kraju. S tom ženom sam proputovao tad dvanaest zemalja. I dalje se bavim omladinskim radom, i presretan sam. Šta vam želim reći? Važno je biti ljubazan, i jednostavno pitati ljude: „Jeste li dobro?“, i nikad ne znate gdje možete završiti.“ Svi su oduševljeno pljeskali, a Merjem iz Tunisa je na to šaljivo dodala: „Ali ja sam svog susjeda iz aviona isto pitala je li dobro, pa nisam proputovala dvanaest zemalja.“ Svijeća je zapaljena, i Kacikulu je preuzela Španjolka Lara.

mollina-2

Lara je sva nekako ekspresivna, crna kosa povezana u rep, sa istaknutim šiškama, i crvenim ružem na usnama. Ramena su joj istetovirana, nekako ženstveno. Glas joj je šuštav i simpatično hrapav dok priča: „Ja volim ljude, i volim im tu dragost pokazati kroz dodir. I ja to volim kod sebe, i nisam to željela mijenjati. Nakon studija sam odlučila da želim sama putovati. Otac me je upozoravao: „Lara, nemoj sama putovati, ne možeš vjerovati ljudima.“, ali ja sam bila odlučna da želim ići, spoznati svijet. I sve je bilo krasno, oduševljenje. Završila sam u Jordanu. Upoznala sam neke nove ljude. Jedan čovjek mi je predložio da idem s njima u šumu, jer će tamo biti neki poseban religijski ritual. Ja, željna novih iskustava i saznanja, pristala sam. I otišli smo, ritual je prošao, i mi smo se zajedno vraćali kroz šumu. U glavi mi je odjekivao glas da je nešto sumnjivo, da mu se ne može vjerovati, ali sam odagnavala te misli vjerujući da je to očev glas. Nisam vjerovala da će me taj čovjek povrijediti.“, zaplakala je potom Lara. „Vratila sam se u svoju hotelsku sobu i kupala se, ribala svoje tijelo kao da nije moje. Potom sam zaspala, i kad sam se probudila, nastavila svoja putovanja kao da ništa nije bilo. Međutim, nakon nekoliko mjeseci, počela sam se osjećati sve gore i gore. Sjećanje je isplivalo. Otišla sam kod svog brata i sve mu ispričala. Plakali smo zajedno. Dugo nisam smjela sama putovati, niti sam bila s muškarcima. Sad sam dobro. Sad sam slobodna, i dalje volim i želim da živim. I sad i dalje volim svoje tijelo, i ne želim dozvoliti da mi jedan muškarac oduzme moju slobodu.“

Plakali smo zajedno s Larom, i svijeće su treperile. Kacikula je i dalje bila nijema. Svi smo mi imali svoje priče, ali nismo svi bili toliko hrabri da ih ispričamo. Nisam vjerovala da je sve ovo stvarno. Sve je ovo život. Ispričan ukratko, iz svih sfera svijeta, iz različitih srca, u jednom istom srcu, u jednoj istoj duši. Moja duša je ostala puna, i ponijela sam je punu boli, suza, punu smijeha, punu inspiracije za dobrotom i ljubavlju za životom. Ponijela sam prepun kofer svoje duše iz Andaluzije, u malu lijepu Bosnu. A Brajs, Galicijac, nastavio je dalje nositi Kacikulu kroz svijet, da duše ispričaju svoje priče.

Više o autoru:
Jasmila Talić-Kujundžić rođena je u Banja Luci 26.12.1989., i tokom rata stiže u Zenicu, gdje provodi ostatak svog djetinjstva i mladosti. Nakon toga odlazi na studije Psihologije u Sarajevo, gdje je magistrirala i gdje i danas živi. Radila je Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, sa djecom i adolescentima u riziku, a iza sebe ima i bogato volontersko iskustvo.
Trenutno radi kao psihologinja u Osnovnoj školi “Čengić Vila 1”, te  kao spoljnja saradnica i urednica časopisa „Preventeen“. Piše i za portal „Balkan Diskurs“, te za „Divithanu – portal za savremenu muslimanku“. Njene priče i pjesme objavljivane su u brojnim časopisima, novinama, zbirkama, antologijama i portalima. Pisanje je njena strast još od ranog djetinjstva i nada se da će tako zauvijek i ostati.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije