Ljudi s olovkama

Tatjana Mihajlović: Kako se život ponekad zaigra

Kako se život ponekad zaigra, pa nam priredi sve ono što smo, u svakodnevnoj trci sa obavezama, zaboravili. Ponese nas ta žurba, te bitne stvari koje obavljamo svakog dana, a skoro identične, od ponedeljka do petka. Eventualno nam vikend zaiskri…

Ljudi s olovkama

Kako se život ponekad zaigra, pa nam priredi sve ono što smo, u svakodnevnoj trci sa obavezama, zaboravili. Ponese nas ta žurba, te bitne stvari koje obavljamo svakog dana, a skoro identične, od ponedeljka do petka. Eventualno nam vikend zaiskri poneku sitnu radost, iznenđenje, dašak nečeg drugačijeg no inače. I tako, jureći, mislimo da  smo bitni, da su važne te naše priče, tračevi, recepti, mišljenja o ovom ili onom. Stvarno je bitno da li su te nove cipele crvene ili crne, da li je komšijin auto bolji od mog…. U nedogled ode to bitisanje.

A onda, jedan odlazak do kliničkog centra, otvori pred nama platno bioskopa zvanog život. Ko imalo uključi ton i sliku, dobije projekciju vrijednu “Zlatne palme”.  A uloge dodjeljene stvarnim ljudima. Nema glume. Jer onaj koji leži na bolničkom krevetu nema želju da se igra. Njegova jedina želja u tom trenutku je zdravlje.

Slijedi čekanje… Kroz hodnik mile ljudi, sa pogledima punim stvarne emocije. A u svakom se nazire tračak tuge. Iz tog posmatranja prene rezak zvuk sirene, koji dopire iz kombija. Kao da je baš u tom trenutku planirano da zasvira, zaurla, probudi usnule misli. Kao da baš tad cima za rukav, i hoće da kaže: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”. Pogledaj kako nemoćno izgleda kraj. Pobrini se da nisi uzalud živio. A ako te to nije trglo, baci pogled na kolica. Na staricu koja bespomoćno leži, u čijem pogledu više ne vidiš ništa sem predaje.

12185281_1070976629601400_3357045163063484103_oNakon par sati provedenih u takvoj sredini, susretanja sa dušama koje polako gube bitku, počne čovjek da primjećuje različite nijanse predaje. Starosti koje na licu nose tragove života, koje pišu svoje priče, zrače oko sebe različitim bojama. Ako se zagledaš malo bolje, primjetićeš  neko dobroćudno lice i oči koje isijavaju dobrotu. Na takvom licu vidiš da taj čovjek, to ljudsko biće nije protraćilo svoj život. Da je ostavio iza sebe klicu dobra. Makar kao ona lipa koju je zasadio, dok je vojsku služio, u nekom ritu u sred Vojvodine. Ma, vidiš ti na tom licu koliko je ljubavi umnožilo, podijelilo sa dragim bićima. Sa ženom, s kojom je proveo život, koju je zvao i imenom i ružom, od milja… Sa sinovima i kćerima, koji su ga podsjećali da su dar od Boga…  Sa unucima, koji su mu pokazali šta je bezuslovna ljubav… Ostavile su te emocije trag na tom licu i dostojanstvo u pogledu, koji se nazire ispod spuštenih vijeđa.

A onda, jedan odlazak do kliničkog centra, otvori pred nama platno bioskopa zvanog život. Ko imalo uključi ton i sliku, dobije projekciju vrijednu “Zlatne palme”.  A uloge dodjeljene stvarnim ljudima. Nema glume. J

Mada, u svoj toj plejadi raznoraznih kreveta, ljudi, lica, pogleda, primijetiš da ima i onih malo manje lijepih, malo manje dobrih, blagodatnih. Na takvima vidiš ogorčenost. Osjetiš neki jad i čemer, nemoć, ozlojeđenost. Taj bi se na Boga i drvljem i kamenjem… I svi su mu krivi za njegovu muku. Ne samo ovu, trenutnu. Nego za sve što je u životu prošao. Za svaki kamen koji ga je nažuljao. Krivi su država, sistem, brat, otac… Žena najčešće. A krivi za sve redom. Za malu platu, za rad i nerad, za pokvaren auto, bolesno dijete, za Južnu prugu, i ko zna šta još. Da. Takvi su to umovi. Takav je to nivo svijesti. Nikad u životu im nije palo na pamet da su možda sami odgovorni za svoj život. I da nemaju prava kriviti druge. Njihove duše su rasle u svom ritmu. I stigle do nekog nivoa koji  je mogao da ponudi jedino to što im se sad ogleda u očima. A oči… Oči su ogledalo duše. Knjiga životne mudrosti. Kod nekog tanka knjižica, kod nekog pravi bukvar znanja. Svako je pisac, u svom životu. Odgovoran glavom i bradom, za svoje odluke, postupke, emocije… Odgovoran za bogatstvo ili bijedu koje nudi u pogledu.

14714922_1313983555300705_5645598672492742750_oI tako, protutnji to sve kroz glavu dok čekaš da nalazi budu gotovi, da završi pauza, da se pojavi doktor iz dežurstva…Moraš da odlučiš šta ćeš s tim svojim razmišljanjem… Zanemariti ga, uplesti se u kolotečinu, produžiti dalje ili podijeliti s drugima…

Nakon par sati provedenih u takvoj sredini, susretanja sa dušama koje polako gube bitku, počne čovjek da primjećuje različite nijanse predaje.

Pomisliš… Možda do nekog dopre bar mrva one suštine koju želiš istaći. Možda se neko i zapita kojim putem ide, kud ga vode osjećanja, kakva će mu starost biti. A možda će odustati već na pocetku teksta. Ali i to je u redu.

Svi smo sami odgovorni za svoje postupke, sami biramo kako će nam biti.

 

Više o autorki:

Diplomirani predagog i vaspitač. Pisanje je odraz njenog glasnog razmišljanja, a ovo jedan od načina da to podijeli s drugima.

 

 

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije