Praktična LolaŽivot

Niko ne očekuje od vas da radite 24h dnevno, 7 dana u sedmici. Zašto postajemo roboti?

tekst: Sara Velaga

Jednostavan život ne mora značiti dosadan život. Ja sam odrasla siromašna. Ne siromašna u mjeri da nemam šta jesti, ali siromašna dovoljno. Nosila sam sitniš od svog džeparca u plastičnoj kesici. Nikada nisam nosila brendiranu odjeću. Moja porodica je jela ono što ima, a socijalna pomoć je uvijek bila dobrodošla. Nikada nismo ostajali bez ičega, ali često smo krpili kraj sa krajem.

Bila sam dovoljno siromašna u Njujorku u ranim dvadesetima. Jele su se žitarice i podgrijani ručkovi od mame mog bivšeg momka. Bilo je dana kada se jedva imalo za kartu metroa do grada. Lijegalo se rano da se brže zaspe, da se utoli glad, ali nije moglo. Bila sam gladna. Bilo je mnogo situacija u kojima sam imalo minimalno, ali znate šta? Ne bih mijenjala ta iskustva ni za šta na svijetu, jer su me oblikovala da postanem osoba kakva sam danas.

Nosila sam sitniš od svog džeparca u plastičnoj kesici. Nikada nisam nosila brendiranu odjeću. Moja porodica je jela ono što ima, a socijalna pomoć je uvijek bila dobrodošla.

Shvatila sam da ljubav ne zavisi od materijalnih stvari i da se zaista kupiti ne može. Kada čovjek ima malo on i želi malo, a kada ima više, uvijek želi još više, što na kraju ne donosi sve. Već donosi razočarenje. Što sam starija bila, više sam cijenila sadašnjost. Čitala sam knjige koje su me interesovale, pravila stvari čak i ako nisu bile dobre, spavala vikendima i živjela normalan život. Napustila sam fakultet, radila u kafiću, preselila se u Bronks, znajući samo jednu osobu i imajući sto dolara u džepu. Radila sam nebrojeno mnogo poslova, štedila, udala se i dobila djecu.

lifeOno što je vrijedilo više od novih auta i porodičnih odmora jesu trenuci koje smo provodili zajedno. Nismo bili vezani za mobitele, slanje mejlova i internet. Bilo smo zajedno u svakom smislu te riječi. U pravom smislu. Pokrivali smo kiriju, hranu i potrebne namirnice. Nismo imali nove automobile, nosili smo istu odjeću, koristili stare uređaje. Do prije tri godine nismo imali ni LCD televizor. Nismo kupovali organsko.

Ali mi nismo radili pedeset ili šesdeset sati sedmično kako bi sebi mogli priuštiti komociju. Nismo izgubili prirodnost i spontanost na obrocima i u slobodnom vremenu. Nismo morali zvati jedni druge da otkažemo susret u posljednji tren, jer je nekom nešto iskrsnulo na poslu.

To su stvari koje smo imali bez da smo žudili za njima. Sve zbog toga što smo oboje imali veoma malo kada smo bili djeca, a odlučili smo cijeniti sve što imamo. Ljudi zaboravljaju ljepotu jednostavnosti. Niko ne očekuje od vas da radite dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici.  Zašto postajemo roboti?

balance lifeMora postojati vrijeme za ljubav, igru, istraživanje i avanture.

Mora postojati vrijeme za kasni odlazak u krevet, makar jednom sedmično. Jedna lijena nedjelja u kojoj ćete jesti u krevetu, pidžama dan i pidžama parti. Dekica u parku, knjiga u ruci, igra sa djecom.

Znate onu opciju restart na računaru?

Upravo nju pritisnite u životu. Obnovite se sa vremena na vrijeme.

Razmislite o svemu što ste postigli. Vi ste mnogo više od osobe koja je rođena da plaća račune sve dok ne umre. Rođeni ste da živite, zaista živite, sa širom otvorenim očima i srcima. Rođeni ste da sanjate i osjećate se živima. Da tražite svrhu, smisao i slobodu, svojim rukama i tijelima. Pogledajte haos u galaksiji, a opet je sve u savršenom redu. Isto je i sa vašim životom. Prepustite se.

Rođeni ste za velika, veličanstvena djela i stvari. Vremenski ste ograničeni, a rok ističe svakog dana, sata minute. Sat otkucava. Novac je važan, ali ne i najvažniji. Postoje dani u kojima imate hranu i krov nad glavom, ali nemate keš. Dovoljno je. Uživajte u tome. Ponekad je najbolja stvar koju možete uraditi sjesti i duboko udahnuti.

Zatvori reklamu