Ljudi s olovkama

Sunset: Za nas

Još jedan zalogaj i kunem se da ću povratiti. Kakva je ovo bljutava kaša??? Ni svinje ne bi na ovo zinule. Je*i ga, previše sam mršava, kosti me žuljaju kad sjedim a u očima djece vidim strah dok mi gledaju…

Redakcija

Još jedan zalogaj i kunem se da ću povratiti. Kakva je ovo bljutava kaša??? Ni svinje ne bi na ovo zinule. Je*i ga, previše sam mršava, kosti me žuljaju kad sjedim a u očima djece vidim strah dok mi gledaju lice unakaženo podočnjacima, upalim obrazima i špicastim nosem.

Tjeram se na još par novih zalogaja, zamišljam ukus karamela dok žvaćem parčad loše ispržene piletine. Ruke su mi postale suviše tanke za omiljenu narukvicu a kosu sam skratila na paž. Nova frizura bila je greška, sada mi ionako dug vrat djeluje još duži i grudne kosti samo što se ne sudare svaki put kada slegnem ramenima. Medicinske sestre u ovoj ustanovi, koju iz pristojnosti zovu duševna bolnica, insistiraju da me voze u kolicima na vazduh tokom svakog podneva. Ne volim izlaske vani, mirisi me uznemire, pomiješaju se sa slikama prošlosti, izgubljenim ljudima, propuštenim sudbinama i gušim se, pluća se napune osjećajem nemoći i potisnutim emocijama, svaka žila u tijelu se napregne i borim se za vazduh, vazduh bez mirisa, bez primjesa očajničkog bola i neisplakanih tuga.

Velika krošnja jorgovana, oko koje se okupi najveći broj privremenih ili trajnih stanovnika ove institucije, uvijek izazove znojenje mojih dlanova i blago drhtanje tijela. Jedna slična krošnja jorgovana,  u komšijskom dvorištu, bila je sklonište za mene i mlađu sestru tokom stresnog djetinjstva, kada je ljubomorni čovjek koji nas je obje začeo pesnicama i urlanjem zlostavljao majku a potom i nas ako ne bi na vrijeme našle spas među ljubičastim cvjetovima.

Kasni razvod, čest osjećaj praznog grča u želudcu i miris varikine kojom bi majka ribala wc školjku u svakom novom, iznajmljenom stanu vrate mi se svaki put kada odem u toalet. Nerijetko zatim, sav sadržaj na silu pojedenog ručka izručim na pod i uz pomoć jedne od sestara dođem do uštirkane posteljine.

0haie_uz5-0-i-m-priscillaNoću pokušavam da ujednačim disanje, da smanjim brzinu misli i omogućim tableti da djeluje onako kako bi trebala. Mislim da na mene više ništa ne utiče. Godinu unazad zaboravila sam na osmijeh, na jednostavne radosti života, na ljubav, na sreću posmatranja zalaska Sunca, na toplinu dječijeg zagrljaja, na note omiljene gitare. Iznenadni prekid trudnoće otkačio je u meni sve slavine tuge koje sam uporno i mučno zatvarala i popravljala od kad znam za sebe. Previše tableta u grlu, nekoliko desetina ožiljaka na rukama i polomljena cjelokupna staklarija u stanu prethodile su mom preseljenju među ove izmiješane mirise, previše tužna ili neprirodno radosna lica.

Suprug i naše dvoje djece posjećuju me svake srijede i subote. Djeca su uvijek uredna i poslušna, muž pun podrške i planova za period nakon mog izlječenja. Ćerka ima sedam godina, uvijek mi donese novi crtež, primjećujem da je na svakom novom sve manje boja. Pritiska me stijena bola što njoj i sinu bojim svijet u sivo. Prilikom posljednje posjete imao je modricu ispod lijevog oka. Nikada ranije nije bio nasilan. Sila je postala njegov način iskazivanja tuge. Sve u meni treperi i grči se, naizmjenično. Dok njima otežavam živote u mom svijetu sve je prokleto jednako, nekoliko tableta, par bljutavih obroka, povremena infuzija i mrak.

Žalost zbog nerođenog djeteta uzburkala je cijeli okean emocija, popustile su sve brane i slavine i zato sam ovdje, da me hemija kontroliše a najbliži ne pamte kao nesrećnu i nepredvidljivu. Sada me znaju samo po onome šta doktor napiše i kaže, nešto samo njima u povjerenju, nešto svima naglas.

image-20150303-31829-k5f91428. oktobar. Moj jesenji rođendan, zamolila sam doktora da me odvezu do kuće na moru, do kuće u kojoj su oni koji su moji i čija sam ja bila dok nisam postala tuđa i ničija. Vozilo napušta dvorište kuće, ostajemo sestra, kolica i ja. Pogled mi pada na našu pontu. Poznata prugasta majica, šake koje pridržavaju glavicu i pogled zamršen u beskraju plavetnila. Moj sin.

Mjesecima nisam plakala… Suze nekontrolisano idu. Nedostaje mi. Nedostaju mi. Želim da im budem žuta i narandžasta boja na crtežu, izlazak sunca na pučini, želim da im budem ono šta sam nekada bila. Želim da probam, želim da znaju da pokušavam za njih, za nas.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije