LjudiMjestaRadoznala Lola

Njih dvoje su jedini stanovnici ovog sela – i ne planiraju da ga napuste

tekst: Vesna Drakulic

Život piše romane – i sretne i tužne, pa i one u kojima se bol miješa sa srećom i ljubavlju. Više od četrdeset godina ispisuju se stranice zajedničkog života Juana Martina i Sinforose Colomer koji su jedini stanovnici sela La Estrella (Zvijezda) u Španiji. Da, dobro ste pročitali; njih dvoje su posljednji stanovnici tog napuštenog seoceta.

Put do sela okruženog divljinom i veličanstvenim planinama je težak i veoma je lako zalutati. U selu Mosqueuela, na petnaestak kilometara od La Estrelle ljudi će vam reći da pratite stazu, zatim da skrenete desno i onda lijevo. Tek tada se nađete na mukama jer tu put postaje sve uži i strmiji, kamenje udara po autu, a GPS vam više ne može pomoći. I taman kada pomislite da ćete se naći u ćorsokaku, odmah nakon oštre nizbrdice pred vama će se ukazati neobičan prizor; gomila kuća od kojih mnoge više nemaju krovove, a među njima će na suncu zablistati keramičke pločice kupole crkve. Ovdje, u napuštenom selu, daleko od civilizacije, nalazi se dom Juana Martina i Sinforose.

stanovnici-i-macke

Upoznali su se prije 45 godina na plesu u taverni, počeli su se družiti i planula je ljubav koja je uskoro krunisana i brakom. Danas su zakoračili u osmu deceniju života koji im nije bio nimalo lak. Desio im se najveći udarac koji jedan roditelj može i da zamisli; njihova kćerka je umrla sa samo osam godina. No, njihova ljubav je izdržala sve, pa čak i tu stravičnu tragediju. Do dana današnjeg su ostali zajedno i jedno o drugom govore sa mnogo ljubavi. Jedno drugom su sasvim dovoljni i zbog toga im usamljenost u napuštenom selu uopšte ne smeta.

Seoce La Estrella je nekada bilo mjesto puno života; imali su školu, dvije taverne i prodavnice. I onda se za veoma kratko vrijeme sve promijenilo. Pedesetih godina prošlog vijeka ljudi su u sve većem broju odlazili iz ruralnih mjesta u gradove u potrazi za poslom. Građanski rat u Španiji i prirodne katastrofe ostavili su pustoš i neimaštinu na poljima i od poljoprivrede se više nije moglo živjeti. Do osamdesetih godina 20. vijeka od 200 – 300 stanovnika samo su Juan Martin i Sinforosa ostali u La Estrelli. Zašto su ostali, zbog čega su se toliko udaljili od civilizacije?

DDNWWR La Estrella, Teruel province, Aragon, Spain

„To je naš dom, naša tierra (zemlja). Imamo kuću, životinje, svoju baštu, naši korijeni su ovdje. Nikad nećemo otići“, otvoreno priča Sinforosa. Na pitanje da li su ikada usamljeni, ona se od srca nasmijala i odgovorila „Ne, pa imamo jedno drugo! Jednom godišnje dođu hodočasnici. S vremena na vrijeme nas posjete novinari, ako mogu pronaći put.“

Juan Martin ipak nije toliko privržen La Estrelli kao njegova supruga, ali zbog nje je ostao sve ove godine u napuštenom planinskom selu.

„Moja supruga je rođena ovdje i tu je živjela cijeli svoj život. Da sam samo ja u pitanju, davno bih odselio u grad. No, ne mogu je ostaviti samu u La Estrelli“, s ljubavlju objašnjava Juan Martin.

U njihovoj skromnoj, trošnoj kući nema struje – solarni paneli napajaju nekoliko lampi i frižider. Veš peru ručno u velikom sudoperu, a kuvaju na kaminu. Umjesto televizora njihova razonoda je radio tranzistor. Imaju samo jedan mobilni telefon, ali na njemu nema prijema sve dok se ne popnu pola puta u planinu. Jednom ili dva puta mjesečno sjednu u svoj stari Land Rover i odu u kupovinu u selo Villafranca koje je od njihovog doma udaljeno 20 kilometara.

DFB8KM Organs of Montoro, Maestrazgo, province of Teruel

Dani im prolaze u brizi o nekoliko pasa, mačaka, pilića, zečeva, ovaca i koza. Sinforosa vodi računa o crkvi, nosi u nju cvijeće, čisti je i polira. Za to vrijeme, Juan Martin radi u bašti, a njegova najnovija zanimacija je pokušaj da gaji tartufe.

Samo jedan dan u godini La Estrella oživi i kroz nju prolazi mnogo hodočasnika iz Mosquerele koji dolaze povodom praznika Romeria. Neki od njih prespavaju kod bračnog para Colomer u sobama koje su namještene jednostavnim žičanim krevetima i madracima.

„Oko 100 ljudi slavi Romeriu s nama. Hranu pripremamo u našoj kuhinji, svi jedemo vani, plešemo, pjevamo i ispijamo dobro vino. Sve to hodočasnici donesu sa sobom“, priča Sinforosa.

No, kada se završi Romeria, ostalih 364 dana u godini Sinforosa i Juan Martin su potpuno sami.

„Život kojim mi živimo i koji volimo neće skoro završiti. Veoma je teško doći u La Estrellu, ovdje se nema šta raditi, niti ima ikakve zabave. Mi smo zašli u osamdesete godine, i živimo dan za danom“, sa osmijehom priča Juan Martin dok sa ljubavlju u očima posmatra svoju suprugu koja postavlja stol za ručak. Četiri i po decenije identičnih dana je iza njih, ali oni ih ne bi mijenjali ni za šta na svijetu jer, priznaćete, i rutina je lijepa kada je dijelite sa voljenom osobom. Video o njima možete pogledati ovdje.

Zatvori reklamu