Ljudski odnosiPraktična Lola

Kad ćeš se udati i što nećeš?

tekst: Sara Velaga

Diplomirala, magistrirala, radila, ne radila. Jedno pitanje je iznad svih, jesi se udala i što nisi? Došlo vrijeme da se udaš, jer kad ćeš ako nećeš sad? Vidi tvojih kolegica, vidi starijih u brakovima, djecu dobili, a ti se još nisi ni zaručila. Pa kad ćeš? Možda onda kada ga nađete ili nikad, jer je i to odgovor.

Ali ne, u našem društvu nemoj ti biti ta koja će reći NE, jer armija žena čeka da nekom nekad kaže sudbonosno DA. Jednako je sudbonosno i ono NE, vjerujte mi. U konačnici vas i jedno i drugo određuje u onoj mjeri u kojoj vam je stalo do riječi koje izgovarate. Znaćete vi sami kad je vrijeme da kažete, ali čemu pritisak okoline?

Zato što znaju, čuj kako. Već odavno znamo da su svi bolje znali sve drugima, nego sebi, zato to ide sa koljena na koljeno, preko okeana čak, jer ti rodbina i Skajpom može reći: “Ćeri jel se nisi udala još?”

Vidi tvojih kolegica, vidi starijih u brakovima, djecu dobili, a ti se još nisi ni zaručila. Pa kad ćeš?

skajp-baka

Ne znam kad se desilo da se ta dobna granica pomjerila, ali itekako jeste. Valjda smo opet u nekom disbalansu kasnih ženidbi ili ranih iz srednje škole pa ako si u dvadesetima ili kasnim tridesetima, a nisi udata, nije dobro, jer si ni tamo ni ovamo. Mislim, ne moram da naglasim da se podrazumijeva da si zauzeta. Ne sobom i karijerom, već partnerom dabome. Neka tebi tvog feminizma i rada, ali hajde malo prigli patrijarhat i potrči da se uguraš u kadar porodične slike, dok još ima okvira.

Dobro školovanje jednako gdje ćeš sad raditi, nemoj to, nije to za tebe, ali znam ja dobar posao.

Nije ti to dobar momak, šta će ti on? A joj, ovaj drugi nekako smotan za tebe. Radi li on? Iz čijih je kuća?

Vi ste u vezi, aha lijepo. Kad će svadba?

Apsurdno je što ljudi uopšte ne misle da vam ulaze u privatnu zonu (onu koja je čak u knjigama lijepo predstavljena) kad pitaju takve stvari, jer da stvar bude gora, ne pitaju, oni znaju. Na stranu sve u šta se miješaju svi, ali ovo sa udajom je glavni kamen spoticanja. To vam je onaj kamen koji vam zavežu oko noge i puste vas da plivate, znajući da ćete potonuti, ali znate šta, imate podršku sa obale. Mašu vam lijepo svi, rodbina, prijatelji, komšije, kolege. Misle neka te sine toni, važno samo da je na vrijeme. Znaš, komšije će pitati što se nisi udala, neće pitati jesi srećno ili ne. Zato je bolje reći eno je na pučini mora, nego sjedi na obali sama.

To vam je onaj kamen koji vam zavežu oko noge i puste vas da plivate, znajući da ćete potonuti, ali znate šta, imate podršku sa obale.

n3t4fiuvzla-cameron-kirby

Pritisak društva i porodice zajedno ubije i posljednju želju da vi to “odradite” na vrijeme, jer niti se više doživljavate kao biće niti se radi o emocijama. Radi se o satovima, koji kao i uvijek otkucavaju. Biološki, društveni, porodični. Uostalom, znate li šta su sve uložili u vas da bi vas tek tako sad pustili da živite, a gle čuda, svoj život? Nema toga. Porodica je kao banka sa kamatama. Društvo kao porezna uprava. Dolaze oni na naplatu svojih dugova, jer dužni ste to njima, ne sebi. To što ste vi mislili da živite svoj život po svojim pravilima, to je zabluda. Niste trebali ništa onda ni ulagati, a ni tražiti, jer kako sad da ne očekuju zauzvrat unuke, proslave, kumstva?

Sva ta demokratska deklaracija služi kao maska koju stavljaju diktatori našeg vremena. Ali oni to sve iz najbolje namjere pa im se ne možete naljutiti na to, zar ne? Ko vam želi bolje nego vaša majka? Želite sami sebi, barem se nadam da je tako, jer pritisak o udaji je ravan tome da djetetu u osnovnoj govorite: “Kad ćeš u srednju, što ne požuriš?” nesvjesni da je dijete u osnovnoj i da ima vremena i da je to prirodni tok stvari, a u konačnici može i ne ići. Jednako je tome da sjedite na večeri i govorite ljudima: “Što ne počneš jesti?” čak iako nije servirano njihovo jelo. Popustite malo.

kad-ces

Mogu imati sto godina i ne željeti nikada da se udam.

Pri tome ne moram ni završiti školu, a ni raditi.

Ne moram izgledati kao da imam 60 pa da mi možete laskati kako je pravo dobra krema, u pravo dobro vrijeme došla.

Ne moram biti u vezi da bih imala kraj koga ostariti, jer realno možda ne ostarim.

Ne moram imati djecu da bih se imala na koga osloniti, jer otkud znate šta je kome oslonac.

Vrlo jednostavno ne moram ništa, samo zato što je neko od vas rekao da je vrijeme.

Kako znate da imamo jednako navijene satove? Ne znate, baš kao što ne znam ni ja kad ću, hoću li i mogu li.

Međutim, važno je znati da ne moram. A druga stvar je što nešto od toga hoću.

Zatvori reklamu