Rekli su

SANDA MEŠINOVIĆ: JOŠ SAMO PET MINUTA. DA IM KAŽEM KOLIKO IH VOLIM.

tekst: Sanda Mešinović

“Izvinjavam se što kasnim”, govorim sa vrata dok ulazim.

“Ništa neobično, zna se čija si ćerka”, odgovara mi glas iz kuhinje.

“A gužva je, četiri sata, znaš kako je kada svi zaglave u saobraćaju”, pravdam se i ljubim je u obraz.

Vidim, sto je postavljen, meni najljepši i najbogatiji na svijetu. Mali sto za troje. Eto i ćaleta polako, gega se iz spavaće sobe. Još uvijek šepa, spazih na tren.

“E neka si došla”, smije se, “mladica je za ručak danas.”

Tako nekako, ma u stvari uvijek, počinje naše zajedničko sedmično druženje koje se zove ili “Tata pravi ribu” ili “Mama napekla svega, dođi”. Zajedničko okupljanje, neka mješavina redovnog ćaskanja između troje odraslih osoba ili možda bolje, dvoje odraslih i zajedničkog djeteta. Mene.

Tako počinje skoro uvijek. Ja kasnim, oni spremni i postavljeni.

Vidi se trud i iščekivanje.

Svaki put.

Ja KASNIM.

Dok hvalim ćaletovu bravuru sa ribom i, naravno, maminu čorbu, osjećam zahvalnost što sam tu. Kako prebacih trideset i treću, mnogo mi znače ova okupljanja. Nebitno je da li su porodični ručkovi, kafe, šetnje, čak i one obaveze “donesi, odnesi”, ali znači sve.

Kad si mlađi, nekako želiš da se odmetneš sam i daleko od roditeljskog oka i ruku, to je prirodno. Želiš disati, želiš se dokazivati, želiš naprosto svoja krila širiti. Često ih podrazumijevaš, olako shvataš njihovu ljubav i trud, misliš da će uvijek biti tu.

A onda dođe momenat kada sam odrasteš pa stvari obrnu vizuru i dobiju totalno drugi smisao. Skoro identičan kao onaj koji si se zakleo da nećeš imati. Ali budeš u skladu sa tim, ako želiš. Ako si se “izmirio” sa roditeljima u srcu.

I tako, riječ po riječ, između dva zalogaja ribe i, dok smo već uveliko prešli na vino pa malo razvezli priču, desio se tren Apokalipse.

“Znaš, mama i ja treba da se dogovorimo nešto. Hoćemo li na Partizansko ili negdje drugo.”

Kad prije, trepnuh.

“Ma ja ću gore, ti ćeš dole, gdje god bili da se zna ko je gazda u kući”, čujem mamu kako dominira, smijući se. Osjetim pokušaj skretanja na šalu i šegu, jer tako se priča kod nas. A vjerujem i kod vas.

O groblju.

O smrti.

“Dobro”, čujem sebe, “kako god se vi dogovorite.”

Duboko u sebi staloženo i jasno znam da trebam pričati o ovome, pobogu sve je to ciklus života, prirodna stvar, a s druge strane, prestrašena sam i nisam spremna.

“Kako ranije?”, pulsira u umu.

Nisi nikada spreman, ma koliko godina imao ti, ma koliko godina imali oni.

I majke mi, kao da je čitav jedan život prošao u pet minuta.

Nemoguće da je došlo vrijeme za ovu priču, jer je u meni još uvijek živ tren kada je ćale skinuo svoje ruke sa mog malog bicikla. Učio me voziti, pridržavajući zadnji dio, a znak da sam se odvojila od njegove brige i zaštite je momenat kada on zapljeska rukama.

Sjećam se da sam se, u nevjerici da čujem i da sama pedalam, okrenula i vidjela njegov široki osmijeh i ruke iznad glave kako udaraju jedna od drugu. Ponos na licu i sreću uspjeha. Njegova mala curica je poletjela.

“Nisam spremna, ne može još!”, ljutim se na Kreatora u sebi.

Dok oni nastavljaju dalje, prelazeći na druge teme, kao da smo sve vrijeme pričali o novom autu, tepihu ili kada će sljedeći ručak, ja osjetim kako me nakon ljutnje grudi počinju boljeti. Ono mjesto gdje srce stanuje.

11701221_943508789026311_791470425383959191_n

Sjetih se živo momenta kad mama sestri i meni daje metlice od miksera pune šlaga da smažemo. A ona i ja, nagnute nad okrugli sto u terpezariji, cičimo od radosti i veselja. Čini mi se da mogu nabrojati svaki taj kolač, svaki put kada smo dobile tu metlicu, evo kao da se juče desilo. I njene sreće zbog naše radosti.

“I koliko je mogla imati tada?…”, pitam se.

“Možda kao ja sad? Nemoguće da je toliko prošlo… I otkud meni već toliko!?” Istovremeno me puče i sa druge strane.

“Sanda, dušo, da pitaš njih dvoje i ti si vjerovatno prebrzo odrasla”, čujem glas iz bića. Sigurna sam da se mama i sad živo sjeća momenta dok te nosila u utrobi i da se oboje sjećaju prvog, petog, dvadeset i petog rođendana, matura, diploma. I da se i za njih sve to zbilo prije pet minuta. Prebrzo.

“Ne idu oni nigdje još!”, sad već prijetim u panici onom gore, dok stežem malu šerpicu u koju mi je mama spakovala ručak za sutra. Ta šerpica odjednom postaje pravo malo bogatstvo, moj lični Sveti gral.

Jednom ih neće biti, postajem svjesna.

Jednom mene neće biti.

U samo pet minuta mog tridesetšestogodišnjeg života dešava se suština života.

Obrnuta perspektiva.

Interstellar.

Tesla.

BOG.

Od tog momenta pa do ovog, u kojem vi čitate napisane redove, meni je kroz srce i dušu prošao uragan. Opalilo me sve ono što nisam stigla oplakati i što na kraju, neminovno, svi mi moramo prihvatiti.

VRIJEME.

Vrijeme je, dragi moji, najvažnija stvar u Univerzumu.

Dragulj.

Esencija.

 

I ta me je, toliko neizbježna spoznaja, natjerala da se zakunem duši i svom srcu. Svojim roditeljima, sestri i svojoj nerođenoj djeci. Da ću reorganizovati prioritete, češće ugasiti telefon, otvoriti oči i da više nikada neću odgađati trenutke u kojima skupljam uspomene. Bilo sa njima, bilo za sebe.

Skupljaću svjesno, kao ludak, trenutke kada sjećanja budu jedini vid susreta sa onima koje sam voljela.

Jer… Nedostajalo je meni tih trista sekundi pa da još jednom mogu baki počešljati kosu. Da sam još jednom prislonila svoje lice uz njeno i osjetila njenu meku kožu. Platila bih suvim zlatom i dukatima da sam imala još samo pet minuta u kojima bih ponovila, hiljadu puta ako treba, svom dedi koliki je bio heroj.

I neću da mi nedostaje tih pet minuta sa roditeljima, zaklela sam se.

Najveća zabluda čovječanstva je da imamo vremena i da se ono mjeri sekundama, minutama, danima i godinama.

Ne, ljudi, ne mjeri.

Vrijeme se mjeri PRIJE i POSLIJE onih koje smo voljeli.

 

 

P.S. Ako meni ne vjerujte, otiđite nekad na groblje. Tamo možete čuti šta bi ljudi dali za još “pet minuta.”

P.S.S. Svako veče prije nego zaspim i kada otvorim oči, od Boga tražim samo jednu stvar. Da mi udijeli dovoljno VREMENA da im stignem reći koliko ih VOLIM.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Zatvori reklamu