AktivizamHrabra Lola

Licemjerje interneta: Koliko lajkova za spas čovječanstva?

Da mi je jedan dan deseti dio podrške na društvenim mrežama u stvarnom svijetu, bila bih veoma zadovoljna. Ali naravno da ga nema, baš kao što ga neće biti zadugo. Živimo u vremenu aktualizovanog sjedilačkog načina života, baš kao u…

Sara Velaga

Da mi je jedan dan deseti dio podrške na društvenim mrežama u stvarnom svijetu, bila bih veoma zadovoljna. Ali naravno da ga nema, baš kao što ga neće biti zadugo. Živimo u vremenu aktualizovanog sjedilačkog načina života, baš kao u kamenom dobu. Samo što sada ne sjedimo oko vatre, već oko televizora i računara, smartfona i drugih elektronskih uređaja. Sjedimo i komentarišemo, saosjećamo i dušu svoju ostavljamo u jednom od šest emotikona za reagovanje. Kako je dirljivo to što klikćete na onaj koji plače, naročito kroz lajv strimove. To odmah dolazi do ljudi kojima podrška treba. Isto kao i vaša ljutnja, smijeh i obični, prevaziđeni, odvratni lajk. Šta koga briga jeste li vi lajkovali objavu u kojoj se govori o žrtvama?

Dok teroristi pripremaju aktivaciju bombi, brzo ulaze na društvene mreže da vide koliko vas je promijenilo sliku profila na privremenu u bojama zastava i heštegovima #support. Što više takvih, manje njih povlači okidač. Da, da, kako da ne. Pa nisu vam oni Djeda Mraz da čekaju pisma pa da vam ispune želje. Poštede vaše omiljene ljude. Znate što nisu? Jer sjede u drugim izdanjima unutar vaše države i isto ih ne zanima šta vi radite na društvenim mrežama. A vi ste se pravo zadali da radite neke reforme. Okupljate ljude u grupama koje broje hiljade, a onda na skupove izađe stotina. I šta dobije? Ništa. Zapravo ne, dobije promociju, samopromociju koja im omogući da prosipaju pamet na kafama i kažu da su pomogli.

Sjedimo i komentarišemo, saosjećamo i dušu svoju ostavljamo u jednom od šest emotikona za reagovanje. Kako je dirljivo to što klikćete na onaj koji plače, naročito kroz lajv strimove. To odmah dolazi do ljudi kojima podrška treba. Isto kao i vaša ljutnja, smijeh i obični, prevaziđeni, odvratni lajk. Šta koga briga jeste li vi lajkovali objavu u kojoj se govori o žrtvama?

Šta ste vi pomogli? Lajkovali i podijelili nešto? Ma ja stvarno ne znam ko se najeo od tih lajkova i sakrio od napada zahvaljujući heštegovima. Možete se vi brojati u hiljadama, ali realno gdje ste? Na društvenim mrežama. Pa kao takvi uopšte niste opasni, više ste licemjerni, jer to što dijelite tužne slike po fejsu stvarno ne znači ništa. Osim što vas osvijetljava sa reflektorom dobročinitelja, koji to radi na dobro poznati način. Sjedeći. Hajte na noge pa pravac gdje je izvor nepravde. To je već druga priča. Nemoj mene, bolan, nije to moja ideja. Uzeće mi i ovo malo što imam. Ne mogu ja. Može li lajk pomoći?

To izgleda kao da idete ulicom i vidite prosjaka i kažete mu: “E dobar si” ili “Jest mi te žao”. Pa šta on ima od toga? Da stavi jednu kantu za lajkove i druge emotikone i drugu za novac, nakupio bi se čovjek lajkova samo tako. A onda i najeo valjda od njih, dobro dođu da se namažu po naslovnici i provuku kroz filtere bijede. Onako baš instagramski. A na to biste vi reagovali sa srcem vjerovatno.

Šta ste vi pomogli? Lajkovali i podijelili nešto? Ma ja stvarno ne znam ko se najeo od tih lajkova i sakrio od napada zahvaljujući heštegovima. Možete se vi brojati u hiljadama, ali realno gdje ste? Na društvenim mrežama. Pa kao takvi uopšte niste opasni, više ste licemjerni, jer to što dijelite tužne slike po fejsu stvarno ne znači ništa.

Ili još “bolji” oblik content sažaljenja je priča koja ide na kartu emocija, a provlači se između redova hinjska glad za pregledima, šerovima i komentarima. Ljudi moji, sponzorišu se članci o tragedijama. A onda pravi sapunica od njih u nastavcima, “Znate li gdje se skrivao napadač”, “Otkrivamo nove detalje”. Pa ljudi više ne objavljuju ni lokacije u naslovima, jer vas tjeraju da kliknete da saznate. Ma dajte molim vas. To je ta empatija digitalnog doba, je li? E pa ako je tako, evo lajkujem je.

Ljudi nemaju veze sa empatijom i ko je rekao da je to razumna vrsta, uvrijedio je direktno majmune i ostale. Ostale kao i naše konstitutivne narode, da na margini gledaju kako smo empatični i simpatični za druge, a za svoj narod nismo. Zato što je lako na daljinu biti dobar. Baciš lajk i super, sjediš, gledaš, eventualno šeruješ i odmah te sveci prepoznaju i kažu: “E ovoga ćemo odmah u raj pustiti”. Ali čovjek gladan kraj tebe ti prođeš. Dijete bez krova nad glavom ti kažeš, e i meni je teško. Ljudi bez kuće ti ignorišeše. Ljudi mrtvi. Ti živiš. Šta ćeš, nije do tebe, lajkovao si uredno, ne možeš još i uraditi. Zahtjeva to neko djelovanje, neku akciju, nešto.

Ali ne možeš sad iz sjedilačkog života tek tako ustati. Pa nije fer ostaviti toplu fotelju i pomoći onima koji se smrzavaju. Nije fer odreći se plate pa dati siromašnima, jer sezona sniženja je. Ne može se. Možda dogodine. Znate prioriteti i to. Ali vidi zla po svijetu, Bože sačuvaj. Vidi li iko Alep? Plačemo. Šta ljudi imaju od toga? Šta su imali ljudi u našim ratnim stradanjima od tih nekih posmatrača iz svijeta? Ništa.

Ljudi nemaju veze sa empatijom i ko je rekao da je to razumna vrsta, uvrijedio je direktno majmune i ostale. Ostale kao i naše konstitutivne narode, da na margini gledaju kako smo empatični i simpatični za druge, a za svoj narod nismo. Zato što je lako na daljinu biti dobar. Baciš lajk i super, sjediš, gledaš, eventualno šeruješ i odmah te sveci prepoznaju i kažu: “E ovoga ćemo odmah u raj pustiti”.

Dok aktiviraju bombe, teroristi ne misle na vas. Ne misle na ljude, nego na svoje sulude ideale. Za razliku od nas oni se svojih pridržavaju, jer moć zla je ogromna, a dobra djela svedena na društvene mreže minimalna. Istovremeno dok vam u odjelima pred nosom sjede, vi mislite da je sve ok, jer nema rata. Nisu vas napali pa se ne morate braniti. A svakoga dana u rukavicama dave stanovništvo, baš kao što su to navikli raditi. Sa stilom je pa se ne vidi, a jednako je licemjerno kao i vaši lajkovi na tragedije.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije