Rekli su

SANDA MEŠINOVIĆ: JEDNA, ZAMALO LJUBAVNA, PRIČA

tekst: Sanda Mešinović

Sjećam se momenta kada sam te prvi put ugledala. U stvari, na tren nisam znala da li sam te sanjala ili sam te zaista vidjela prije toliko vremena, ali znam da mi je tvoj blagi osmijeh oduvijek bio poznat. Kada sam te ponovo opazila na crno-bijeloj fotografiji naslovnice, sjećam se da sam doslovno progutala svaki red novinskog članka u vezi tebe i, od tog momenta, ostala ti vjerna.

Slike, novosti… Tu i tamo, onako usput, pratila sam šta se dešava.

Tvoja putovanja, neki čudesni spojevi sličnih situacija, u kojima smo bili istovremeno, bili su skoro nestvarni. Meni je isto tako bilo nestvarno da na svijetu postoji još neko kao ja. “Nemoguće”, ponekad bih pomislila.

Zar nismo svi unikati?

I sve je bilo kao san, umišljeni si lik u mojoj glavi, mladalačka zanesenost. Dodavala sam ti epitete, kitila perjem krila, kovala nadčovječije osobine, jer… Volimo to.

Iluzije će me ubiti, ali nema ljepše smrti, čini mi se.

Neka ide sve k vragu!

Zamišljala sam i susret. Kako bi izgledao, šta ću nositi, kakvu kosu imam, sve je bilo izrežirano, prepravljeno i prekrojeno hiljadu puta u mom savršenom scenariju. Kako sam se samo znala smijati sama sebi kada uhvatim misli koje traže neki znak od Kosmosa, rečenicu horoskopa da će nam se nekada… Negdje… Putevi ukrstiti.

Tražila sam te.

Između hiljadu svjetova, milionima godina, tražila sam te.

I što se sada čudim kada si došao?

Banuo iz vedra neba, tu ispred mene.

Potpuno nespremna za dolazak za koji sam se spremala sve ovo vrijeme, ja ne znam šta da radim. Moja kosa nije onakva kakvu sam zamišljala i moja haljina nije crvena kao u onom scenariju koji sam napisala bezbroj puta u svojoj glavi. Ne izgledam sjajno. Čak sad, u ovom momentu, pomalo sebe ne volim.

Zar nisi mogao doći dok se malo ne sredim, skinem koju kilu, zategnem koju boru, budem pod manjim stresom, napokon se naspavam i pronađem sebe da bih sebe mogla da ti dam? Ko ti je rekao da se sada trebaš, kao želja, ispuniti?

Sva tvoja ljepota koja stoji ispred mene sada zasljepljuje, zbunjena sam i nemam pojma šta da radim.

Šta se radi sa iluzijom?

I dok ti stojiš tako miran i postojan, tako sjajan u svom biću, ja se raspadam.

Osjećam po cijelom tijelu kako se otkida dio po dio neke prastare žene koja više ne može biti mirna. Razmišljam da možda treba nešto da kažem, možda JA treba da budem ta koja će preuzeti akciju, dati signal. Ali ne mogu. Stojim kao ukopana i molim Boga da ne trepneš. Jer ako trepneš, ja neću znati šta sa tim.

Da li je to znak i da li na njega treba da odgovorim?

“Nemoj”, vrišti iznutra, “ne trepći, molim te”.

Samo stoj tu, pliz, stoj i gledaj.

Sačekaj momenat dok skupim hrabrosti, još koji minut, molim te. Da utišam ove duhove koji vire iz tamnih hodnika za koje nisam ni znala da postoje. Ne trepći dok ne spustim okove, poližem rane i ubijedim samu sebe da ja ovo mogu. Nemoj ni da dišeš, jer tvoj dah uznemiruje strahove koji žive od topline srca i same pomisli na mogućnost ljepote davno zaboravljenih emocija.

Ne, ne pomijeraj se ni korak, ni milimetar prema meni, to je opasno!

Opasno po moj svijet koji sam izgradila i u kojem nema mjesta za tebe. Ima mrva, ali samo dok si u scenariju moje lude glave, dok ti zamišljeno pričam kada se vraćam sa puta, šetam ili dok kuham.

Nemoj, molim te kao Boga, ni da se pomijeraš.

Jer nisi trebao biti sada tu, poranio si, nije bio plan da se pojaviš baš u ovom trenutku kada sam na korak da ustanem. I zašto sada osjećam da ćeš se, ukoliko nešto ne kažem, okrenuti i otići? Nije fer da me požuruješ, ne mogu BAŠ sada jer si TI to odlučio. Ne smijem nepromišljeno donositi odluke. Skupo će me koštati. I zašto imam osjećaj da će nam, ako sada nešto ne izustim, ovo biti prvi i posljednji put?

Da se gledamo.

U stvari, ti da gledaš.

Ja samo trepćem kao kakva luda i zadržavam dah. Zadržavajući dah pokušavam sakriti zvuke srca koji odzvanjaju toliko glasno, čini mi se kao zvona crkve Svete Trojice.

Čuješ li ih?

Nemoguće da ne čuješ, hoće grudi da mi puknu!

Ne… Ti ne čuješ ništa, samo stojiš tu i gledaš me tim očima što su me tražile oduvijek. Podigao si mulj. Izvukao demone.

U stvari, šta ti uopšte hoćeš? 

Šta uopšte vidiš u meni, ovoj umornoj, izgrebanoj ženi, koja nema na sebi tu crvenu haljinu i nije u svom najboljem izdanju? Znam ja biti bolja, izvini. Ne znam šta se desilo danas, nisam stigla. Previše je obaveza i života na sve strane da bih trošila vrijeme na maske koje treba da nosim.

Uostalom, ne vjerujem ti nijednu riječ, previše sam se istih naslušala. Izdali su me mnogi, povrijedili i ni mrtva neću opet nasjesti. Nemoj ni pokušavati, samo ćuti, okreni se i idi. Neću ti vjerovati kada mi budeš pričao o SREĆI.

Lažeš, kao i svi do sada.

Nije istina da je ljubav moguća. Svi bi željeli ovu mene, jaku, snažnu, hrabru, nasmijanu, ali eto, ja imam tu drugu stranu i podočnjake od kilometarskog nespavanja. Previše sam koraka prešla da bih sve srušila zbog jednog treptaja kojeg nesvjesno okineš na tom svom lijepom licu.

Zašto misliš da ću ti povjerovati da si ti taj koji će ostati? U dobru i zlu? Za ovaj i svaki naredni život? U hiljadu Univerzuma za milion godina? Ne, nisam naivna više. Ne vjerujem ti.

I ako nećeš TI, ja ću.

Ja ću se okrenuti i otići. Smrviti ove nemani u stomaku koje su davno prestale biti leptirići i zaboraviti cijeli susret. Zaboraviti da sam te ikada dozivala, tražila, pjevala i čekala do besvijesti. Kreirala scenarija i stvarala iluzije. Znam šta radim.

Jer ništa među nama ne bi bilo moguće.

Kada prestaneš sa gledanjem i napokon trepneš, shvatićeš da sam bila u pravu. Vidjećeš ispred sebe ženu sa zaleđenim srcem, kojom kilom viška i epskim borbama iza sebe. Ma ne možeš me više prevariti i nakon svega što sam prošla.

Ne možeš mi prodati ljubav.

Jer ova žena, koja čita, ni sama u LJUBAV ne vjeruje.

 

P.S. Ponekad ispustimo ljude, jer nas je strah voljeti. Međutim, strah od zaljubljivanja je isti kao strah od letenja.
Često zaboravljamo da najljepše stvari počinju tek kada sletimo na destinaciju.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.