LjudiRadoznala Lola

Dragica Vukalo: Radio moraš da slušaš, da mu se posvetiš, da se pretvoriš u uho…

Kada se jednom inficirate novinarstvom, ono vam zauvijek ostaje u krvotoku. Katkad pomislim da je jedini posao koji se na ovom našem Balkanu ne dijeli strogo na mušli ili ženski. Svi ravnopravni u redakciji i na terenu, kad je „sprovozna“…

Žana Gauk

Kada se jednom inficirate novinarstvom, ono vam zauvijek ostaje u krvotoku. Katkad pomislim da je jedini posao koji se na ovom našem Balkanu ne dijeli strogo na mušli ili ženski. Svi ravnopravni u redakciji i na terenu, kad je „sprovozna“ varijanta ili pod oznakom „hitno“. Tu nema izuzetka.

Dragica Vukalo, dugogodišnja novinarka i urednica na Radiju Republike Srpske, uplovila je u novinarstvo još onda kada je ovu odgovornu i zahtijevnu profesiju krasila želja svih tadašnjih novinara da se osvoji nešto, što je u manjim sredinama bilo neka vrsta nepoznanice.

„Entuzijazam, silna želja da budemo u funkciji svih građana, a radi opšteg dobra i prosperiteta, nosilo nas je na krilima zajedničkog i vlastitog zadovoljstva. Imajući u vidu činjenicu da je riječ o profesiji koja osvoji za čitav život, jasno je da zahtijeva potpun angažman, ali donosi svakodnevnu radost. Pa, iako su se desila neka nezadovoljstva zbog eventualnog kašnjenja, nedovoljno istražene priče, loše izgovorene riječi, lapsusa, istovremeno se javlja želja da se sutra bude bolji, da se publici ponudi osmišljenija priča, bolja emisija… To je ta strast, ta očaranost radijskim novinarstvom. A počeci su uvijek izazov. I onda i sada. Samo je, nadam se da mi neće zamjeriti mlađe kolege, ranije više bilo timskog rada i više zanesenosti ovom časnom profesijom“, priča Dragica Lolama.

Decenije su iza Vas. Odakle toliko inspiracije?

S obzirom na to da ću naredne godine u oktobru otići u penziju, samo od sebe nameće se pitanje: otkud inspiracija i da li je ona sada manja u odnosu na ranije. Možda ću vas iznenaditi, ali moram reći da i sada radim, osmišljavam intervjue kao da sam u punoj stvaralačkoh snazi. Ali, zahvaljujući prvenstveno onima koji od nas očekuju da im budemo ne samo informator, nego i sagovornik kada su sami, prijatelj kada im treba ruka prijateljstva, porodica kada su odvojeni od nje, kada su u bolnici, kada im nedostaje energije, jednostavno, onda kada smo im potrebni… Svaku emisiju koju uređujem i vodim posljednjih nekoliko godina, namijenim upravo njima… Otuda ta energija. Slušaoci su mi, kao i mojim kolegama, nepresušna inspiracija. Kad uspijem da u potpunosti “otvorim” sagovornika, kad s njim podijelim njegove uspomene, kad nam on podigne koprenu sa svojih sjećanja, kad nam otvori spomenar i svoju dušu, ta priča lako nađe put do naših slušalaca i u tome je ta inspiracija koja s godinama ne prolazi.

“…A počeci su uvijek izazov. I onda i sada. Samo je, nadam se da mi neće zamjeriti mlađe kolege, ranije više bilo timskog rada i više zanesenosti ovom časnom profesijom“, priča Dragica Lolama.

Ilustracija Rajko Pušić

Činjenica je da Vas tokom svih ovih godina ništa nije odvojilo od slušalica i mikrofona. Šta Vas veže za radio? 

Novinarski posao zaista volim, posebno ovaj radijski. Kao ilustraciju zanesenosti ovim poslom najbolje može poslužiti jedan događaj koji se desio na moj rođendan prije skoro dvadesetak godina. Koleginica Radmila Đokatović, koja se preselila u Novi Sad, za rođendan mi je osmislila čestitku na kojoj je nacrtala mikrofon, a ispod njenog rada, meni namijenjenog, ispjevala je pjesmu u kojoj, parafraziram, ja predstavljam upravo taj mikrofon. Eto, ovaj razgovor s vama me podsjeti na dragu koleginicu pa i ja, poput naših slušalaca, podigoh koprenu sa svojih uspomena. I emocije pohrliše na neko vrijeme koje je, barem nam se tako činilo, bilo ljepše. Ili nam se to samo čini jer smo bili mlađi, ljepši, solidarniji, humaniji… Ljudskiji… Ne znam, neka drugi sude… Dozvoljeno mi je i da griješim, zar ne?

Možda ću vas iznenaditi, ali moram reći da i sada radim, osmišljavam intervjue kao da sam u punoj stvaralačkoh snazi.

Nekada se na teren išlo sa velikim i teškim snimačima. Jeste li se lako navikli na “moderna radio čuda” i koliko su Vam olakšala posao?

Savremena informaciona tehnologija je, u svakom slučaju, veliko olakšanje u poslu. Od uvriježenih navika teško odustajemo, kod uvođenja novina svi nekako prezamo, kao da ih se bojimo. Uz to, postoji i ona doza žala za onim čime smo ranije radili. Evo, ovog trenutka pred očima mi je stara pisaća mašina i stari uher koji je bio težak od pet do sedam kilograma. Drago mi je i sjećanje na njih. Međutim, prednost savremenih uređaja i tehnologija je ogromna. Uz pomoć mladih kolega, posebno iz sektora tehničke podrške, savladala sam sve što mi je potrebno da uspješno obavljam svakodnevne obaveze.

Kada ste profesionalno bili najsrećniji?

Život čine male stvari, tako su i profesionalna zadovoljstva skoro svakodnevna… Uostalom, bude i sitnih nezadovoljstava. U svakom slučaju srećna sam zbog onog što mi pružaju sagovornici, ali i zbog onog što, zajedno s njima, ponudim publici… Srećna sam bila i prije neki dan kada sam intervjuisala jednu Grkinju koja je, vođena ljubavlju, došla u Kotor Varoš. Razgovor s njom oplemenio je i dušu našim slušaocima, a ona me, po završetku emisije, zamolila da sačekam njenog supruga koji će, uskoro doći po nju. Tu toplinu njene mediteranske, pravoslavne duše i tu blagost kojom zrači njen suprug dugo neću izbrisati iz sjećanja. Eto, to su te radosti koje ovaj posao čine čarobnim.

Evo, ovog trenutka pred očima mi je stara pisaća mašina i stari uher koji je bio težak od pet do sedam kilograma. Drago mi je i sjećanje na njih.

Je li nepravda što je radio “u zapećku”? Umire li zajedno sa štampom?

Ne smatram da je radio u zapećku. Naprotiv, televizija je velika sestra, ali radio je bolji prijatelj. Televiziju gledamo i u društvu, ovlaš bacimo pogled i pod uticajem smo slike. Radio je riječ, a ona, znate i sami, gvozdena vrata otvara. Nisu naši preci uzalud ovo konstatovali! Radio moraš da slušaš, da mu se posvetiš, da se pretvoriš u uho i da, na osnovu onog što si čuo, razviješ sliku… Imaginarnu… A na TV sliku već vidiš. Ne traba ti mašta, razvijanje filma. Radio nikad neće izgubiti svoju vrijednost. On će uvijek biti onaj koji vam se uvuče pod kožu i čije bilo čujete i kada vam je prijemnik isključen. E, to bilo vas zove da ga “upalite”!

Dragica Vukalo sa kćerkom Zoranom Šuman, glumicom Dječijeg pozorišta RS

Novinarstvo je posao prepun ljudi. Koje ljudske osobine cijenite i šta vas izbaci iz takta?

Iskrenost najviše cijenim! I uopšte cijenim ljubav među ljudima. Nije li nas patriharh Pavle učio da se “sve uvećava množenjem, jedino se, ljubav uvećava dijeljenjem”. Međutim, nažalost, i u ovoj profesiji ima onih kojima je vlastita sujeta napravila apsolutni nered u duši s kojim se nikad neće izboriti. U ovom smislu sam imala ružno iskustvo jer sam se mojoj vječitoj ljubavi, novinarstvu, vratila poslije sedmogodišnjeg sudskog spora, na moju veliku radost, nadam se, i na radost naših slušalaca. E to, ta ljudska sujeta, ta zloba od koje stradaju nevini je nešto od čega zazirem i što mi narušava duhovni mir i profesionalno zadovoljstvo. Vjerujem da takvih nema mnogo! Da nije tako, gdje bi čovječanstvo bilo?!

Radio nikad neće izgubiti svoju vrijednost. On će uvijek biti onaj koji vam se uvuče pod kožu i čije bilo čujete i kada vam je prijemnik isključen. E, to bilo vas zove da ga “upalite”!

Koliko ljudi danas, u odnosu na vrijeme kada ste Vi počinjali, shvataju moć izgovorene riječi?

Riječ je ubojita, ali je i melem za ranu! Ona Vas može raniti u srce, ali vam može izvidati ranu! Izgovorena riječ je uvijek imala ogromnu specifičnu težinu. Riječ kao civilizacijska vrijednost je amanet koji su nam ostavili naši preci. Ne smijemo biti lošiji od njih, moramo ih, barem za milimetar, prevazići. Trudimo se da to i postignemo, svako u svom djelokrugu, svako u svojoj porodici, u okruženju, na radnom mjestu…

Postoji li Dragica privatno i Dragica poslovno?

Privatno sam ono što su slušaoci koji me ne poznaju, ono što su o meni stekli slušajući emisije koje sam radila i koje sada uređujem i vodim… Moji sagovornici, kojima se i u ovom intervjuu želi  zahvaliti, jer su mi oplemenili dušu, otvorili neke dileme, otkrili nove spoznaje i saznanja… Učinili me boljim čovjekom, kažu, da sam ih oduševila zbog razgovora, zbog kvalitetne pripreme… Pa treba li mi veći kompliment i prizanje za ono što sam do sada radila?! Dragan Velikić, više puta nagrađeni srpski pisac i bivši diplomata, mi je komlementirao na ovaj način… Istovremeno, bio je to kompliment Radiju RS, zbog čega sam naročito ponosna. Kući sam odana supruga, brižna majka, posvećena baka, prijateljica svojim prijateljima, rođaka koju rođaci rado posjećuju, iako smo rasuti po svijetu… Sve ovo mi je nasljeđe mojih hercegovačkih predaka, kojem oram prevazići prema ljudskim vrijednostima. Biće teško, ali ne odustajem! Kad se sretnemo u nebeskim visinama, očekujem da me s ponosom prigrle.

Riječ je ubojita, ali je i melem za ranu! Ona Vas može raniti u srce, ali vam može izvidati ranu! Izgovorena riječ je uvijek imala ogromnu specifičnu težinu.

Pročitaj još

Od iste osobe