Razno

“Trebam pomoć. Želim razgovarati s nekim stručnim. Neću lijekove”.

Prije skoro dvije godine, kada sam pokrenula Blogledalo, imala sam samo jedan cilj, a to je pisanjem izbaciti iz sebe emociju, kakvu god. Ne u onom “pišem dnevnik” smislu, nego bilo što što me intrigira na ovaj ili onaj način,…

Redakcija

Prije skoro dvije godine, kada sam pokrenula Blogledalo, imala sam samo jedan cilj, a to je pisanjem izbaciti iz sebe emociju, kakvu god. Ne u onom “pišem dnevnik” smislu, nego bilo što što me intrigira na ovaj ili onaj način, bilo smiješno ili tužno. To se nije niti bude promijenilo, zato postova često nema jer mi se ne piše ili nemam inspiraciju. Ne volim (r)okove niti biti ikome dužna pa zato radije ne pišem nego smaram na tjednoj ili mjesečnoj bazi samo da bih zadovoljila količinu postova i čitatelje.

S pisanjem kao kanalom vlastitih emocija susrela sam se dosta rano, ali nisam to pojmila sve do prije skoro pet godina kada sam dobila naputak od psihologinje (da, žena psiholog me zamolila da pišem) da si zapisujem dane, vodim dnevnik, pišem što god mi padne na pamet ne bih li tako apstraktno pretvorila u konkretno i pomogla si. Upalilo je.

Psihologinji sam otišla nakon što sam par mjeseci bila gotovo u potpunosti odsječena od svijeta, vječito u stanu, sama sa svojim mislima, strahovima i tugom koja nije prestajala sve dok nisam skroz otupjela. Vrhunac moje generalne tuposti dogodio se kad sam krajem jedanaestog mjeseca te godine polugola (jbg, znate da ne volim odjeću) stajala na rubu ograde balkona, poslala Tadašnjem poruku oko dva-tri ujutro i nemam pojma koliko dugo samo gledala koliko me centimetara dijeli od trećeg kata do asfalta. Ne znam kad sam se spustila i kako sam se vratila u krevet, iduće jutro sam napisala majci:

S pisanjem kao kanalom vlastitih emocija susrela sam se dosta rano, ali nisam to pojmila sve do prije skoro pet godina kada sam dobila naputak od psihologinje (da, žena psiholog me zamolila da pišem) da si zapisujem dane, vodim dnevnik, pišem što god mi padne na pamet ne bih li tako apstraktno pretvorila u konkretno i pomogla si. Upalilo je.

“Trebam pomoć. Želim razgovarati s nekim stručnim. Neću lijekove”.

Tako se dogodila teta Vjera (psihologinja od maloprije) koja je u par razgovora posložila rasparene čarape i stavila ih u prave ladice. Par mjeseci je bilo mirno i eto ga opet, recidiv. Uvijek stisne u zimskim mjesecima kad ima najmanje sunca i kulminira u travnju. Da, sad je travanj.

Više nije bilo izbjegavanja, psihologinju je morala zamijeniti ne jedna već tri različite psihijatrice sve kako bih pronašla ono što mi najviše odgovara. Sve su bile dobre, ali to je kao i s cipelama, one koje te najmanje žuljaju, najviše nosiš, čak i onda kad vremenske prilike to ne dozvoljavaju. Tako je bilo i s tom trećom koja je početkom dvije i trinaeste uspjela u mene ubaciti i tablete koje sam godinama izbjegavala jer više nisam mogla biti bez ili s par sati polusna.

Psihologinji sam otišla nakon što sam par mjeseci bila gotovo u potpunosti odsječena od svijeta, vječito u stanu, sama sa svojim mislima, strahovima i tugom koja nije prestajala sve dok nisam skroz otupjela.

Zašto ovo pišem? Jer je travanj. Jer opet, po ne znam koji put u zadnjih pet godina sva hrana ima isti okus, svi filmovi su jednako nezanimljivi, jer opet hodam besciljno najduljim putem do doma samo ne bih li se izmorila toliko da zaspim i ne sanjam. Da, ne želim sanjati. San je jedino što ne mogu kontrolirati, a u njima su nerijetko krivi ljudi, događaji i scene kojih se ne želim sjećati. Čak i kada spavaš probudiš se umorniji nego prije spavanja.

Znaš li kako je kad si stalno na papiriće zapisuješ osnovne stvari jer doslovno si toliko tup da zaboraviš oprati zube? Znaš li kako je kad odeš u dućan s popisom i “zalutaš”? Vratiš se doma i bez popisa i bez stvari, nekad čak i bez mobitela i novčanika? Znaš li kako je kad je svako prelaženje ceste “borba”, da ti na skoro svaki auto koji ti dolazi u susret padne na pamet:”Ajd sad!” ? Onda se skuliraš, stisneš zube, pogledaš u nebo, zaboraviš i ideš dalje do sljedeće zebre gdje će opet biti ista borba.

Tjeraš se na suze, gledaš tužne filmove na koje inače ridaš i ne ide. Hoćeš to izbaciti van i ne ide. Nije išlo sve do prije par sati kad sam iz šetnje broj jedan došla doma i prije šetnje broj dva ispustila dušu, i vratila se van. Raditi krugove. Samo raditi krugove. Hodati, voziti bicikl ili rolati se, nije bitno. Ali daj mi da se krećem, da mi tijelo radi isto što i mozak. Krugove. Najbolju guzicu imam kad sam najtuplja jer najviše kilometara prehodam.

Danima već razmišljam o ovom postu, bih li ga ili ne bih napisala. Na temu me podsjetio frend koji mi je ispričao svoju epizodu totalne pogubljenosti u dućanu rekavši mi: “Isto mi se dogodilo u Billi. Nisam znao gdje sam, tko sam, samo zvukovi i hoćeš van.”. Meni u Mercatoru, dok je još postojao. Mnogima se događa, htjeli mi to priznati ili ne, ali tu je i nije to izmišljotina modernog svijeta, samozavaranje ili privlačenje pažnje.

Zašto ovo pišem? Jer je travanj. Jer opet, po ne znam koji put u zadnjih pet godina sva hrana ima isti okus, svi filmovi su jednako nezanimljivi, jer opet hodam besciljno najduljim putem do doma samo ne bih li se izmorila toliko da zaspim i ne sanjam. Da, ne želim sanjati. San je jedino što ne mogu kontrolirati, a u njima su nerijetko krivi ljudi…

Kad prihvatiš da boluješ od depresije naučiš živjeti s njom jer, realno, nikad ne ode, stalno je tu, nešto kao remisija kod raka. Na svaki manji podražaj ili krivo ponašanje prema sebi samome (ne drugima, sam si u tome) opet sve od nule. A svaki put misliš da si jači i da si nešto naučio od prijašnje epizode. Skužim da sam loše kad počnem previše gledati u pod umjesto u lica ljudi, to mi je prvi simptom. I kad se premalo javljam ljudima kojima bih trebala i kad ne znam o čemu da im pričam.

Imam sve što mi treba, ljubav, posao, novce, reklo bi se i zdravlje, ali negdje nešto konstantno smeta. Depresija. Depres i Ja. Kažu da je genetski (moguće), da pogađa hiperinteligentne (navodno i u te spadam, ali kao da je bitno, kad me stisne na najjače ne znam žarulju promijeniti), kažu ovo, kažu ono…. Nebitno je što kažu, kad te stisne sam se izvlačiš sa ili bez lijekova. Sam si u tome ali razgovor pomaže. Meni i pisanje.

Mislim da ću opet pisati o ovome, za večeras je dosta.

Zagrljaj,

A.

Tekst prenosimo sa blogledalo.com.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije