Praktična LolaŽivot

7+1 način na koji te država uništava

tekst: Redakcija

Nisam osoba koja se žali tako da i ovaj članak neće biti u fazonu kuknjave “DRŽAVO NIŠTA NAM NE DAŠ, KAKO TE STID NIJE” nego ćemo lagano proći kroz elemente gdje pokazujemo kako nas država/e uništavaju.

E sad uzmi 9 minuta od svog života i pročitaj ovaj tekst, bolje će ti doći nego skrol skrol skrol refresh na instagramu/facebooku

1. Malo jest, malo nije država

U nas je to vidljivije nego u drugim državama, ali taj koncept kada se neke stvaraju poštuju a kada ne je očito vidljiviji u  BiH nego bilo gdje drugo u Europi ( nećemo sada pričati jebiga o DR Kongu gdje policija nema plaću, nego je plaćena samo od mita i iznude)

Uzmi porez od sirotinje, daj bogatima. Moderni Robin Hood nema šta. Baci sirotinju u zatvor, nemoj bogate, uzmi od gospodarstvenika, nemoj od političara, daj čmaroljubcima, nemoj poštenim ljudima.

Problem: Osjećaj jednakosti. Što tamo vazda neko ima bolje, bolje se prema njemu odnose a mene ili “nas” jebu. Mentalitet žrtve

Rješenje:  Preuzimanje individualne odgovornosti za stvari koje ne valjaju i mijenjanje polako situacije na bolje, zakonima, utjecajem, dobrovoljnim radom itd.

Ugrožava mi interese

Uvijek mene neko jebe i ne da mi da živim kako ja to hoću, državo napravi nešto kako treba, nemoj vazda po meni udarat. SVE MI UZMEŠ A NIŠTA MI NE DAŠ fazoni i “kentre”.

Problem: život nije pošten i nema kruva bez motike. Ne mislim da bukvalno trebaš kopati da bi imao ali trebaš raditi kako bi mogao ugodno živjeti

Rješenje: Radi. Ne obaziri se na stvari koje ne možeš promijeniti, nego na stvari koje možeš. Usisaj kuću, napravi roditelje sretnim, pomozi baki iz zgrade ponijeti smeće, posadi drvo ispred zgrade. Pokupi smeće sa ulice.

Ne da mi posao poslije faksa

E ovo je moj omiljeni. DRŽAVO DAJ MI SVE. Nije više komunizam da ti država da bilo šta. Na tebi je i samo na tebi da se potrudiš i uzmeš život u svoje ruke.  Nisi više podanik, nego sposobna mlada osoba koja može svašta ako to sebi zacrta i ako za to radi svakodnevno. Ne moraš se ubijati od posla svaki dan, ali uzmi svaki dan i radi po sat vremena na tome i nakon godinu dana si bolji od 99% svjetske populacije u tome. Nisi o tome razmišljo aaa? Hvala Tony Robbinsu na ovoj izreci

Problem: netko drugi je odgovoran za moj život

Rješenje: nije nitko, pička ti materina ( reče Bruno glasom svake majke u državi i šire) ustaj guzicu i uzmi radi nešto

Samo štelom do posla

Jes jes, evo puna država poslova u privatnom sektoru gdje nitko ništa ne radi. Javni sektor je javni sektor i sjeban je do bola, iako ima i tu ljudi koji rade za 10 ostalih uhljeba kojima su samo noge na stolu i ništa više.
Ako znaš raditi nešto super, recimo ako znaš upravljati CnC strojem ili si programer, dizajner, znaš marketing, sales ili dobro pišeš (de bola Bruno, ko se još obogatio od pisanja), dobar si sa ljudima ili si majstor nosanja tacne (dobro plaćeno u restoranima) možeš zaraditi ok pare a sa nekim poslovima čak i predobre pare.

Problem: majstor si samo u ispijanju kave kao i mi svi Mostarci i osim toga ne znaš ništa drugo raditi na zavidnoj razini.

Rješenje: uzmi budi najbolji čovjek u rezanju kupona ako treba ili napravi posao oko učenja mačaka kako da idu na WC! i imat ćeš para

Šta ću bez para bolan

Kako šta ćeš. Idi volontiraj, napravi e-shop na internetu, preprodaji nešto, uzmi konobari pa zaradi malo da možeš uložiti. Pretvori tih 10 KM što imaš za fuka i cigare u 1500 KM mjesečno. Prodaji, radi, snalazi se. ma jok, bolje kukat i nešto ono malo kentra neka vamo tamo pa na kraju kurac. Ništa. Imaš google i jedno 10 milijuna ljudi koji te džaba! uče kako zaraditi pare na internetu

Problem: ni milijunaši ni trilijunaši ni bilijunaši nisu počeli sa parama a bilo im je jedno 30 puta gore nego tebi. Nije ti sve servirano pa ne valja

Rješenje: otvori svoj biznis. Budi dobar u nečemu pa će te ljudi tražiti. Profiltriraj se na tržištu pa će te tražiti. Napravi neku vrijednost drugim ljudima, nauči ih nešto i pare će doći skoro same od sebe.

6. Šta ću sa 500 maraka.

Idi u kurac i pročitaj poglavlje iznad.

7. Ugrožavaju me Srbi/Hrvati/Bošnjaci/Sejdić i Finci/Ostali/Leteća Špageti Čudovišta/Majmuni/Političari/Majka vještica/Stari zlostavljač/Brat kockar/Sestra kockar/ Rođak alkoholičar/Rodica travar/ Cura koja samo kuka/ Momak koji samo kuka

Mogao bi ovako do beskonačnosti. Uvijek se na nešto možeš žaliti, ma koliko ti god dobro bilo. Buddha je bio sin kralja i živio u raskošnom dvorcu gdje mu stari nije dao da poćuri van dvorca da ne vidi kakva je bijeda tamo. Sve mu želje ispunjavali od kad se rodio a Buddha se opet izdrkavao i bio nesretan, žalio se na sve i svašta. De Buddha koji ti je kurac.

Problem: Život nije u našoj kontroli i vazda te tamo netko gdje si dirno čeka da ti on ono nešto vrati ovako onako pa si onda Bogin, gotov, oladit će te netko!

Rješenje: De bola koji ti je kurac, uzmi to u svoje ruke. Nitko te živ ne ugrožava osim samog sebe i svojih limitirajućih uvjerenja

8. Država, pa to sam ja?

Netko je dobro davno rekao kada su bili oni prosvjedi 2014. gdje su gorile zgrade vlada širom BiH. Narod ne prosvjeduje zato što se krade, nego zato što se krade, a njih tu nema. Ne treba ići dalje od naših izreka da se vidi kako se odnosimo jedni prema drugima i prema državi kada se kaže “Prilika čini lopova” ili “Neka susjedu crkne krava”.

Živimo u nekoj zabludi da će nekim magičnim štapom od strane tamo negdje nekoga nama ovdje biti bolje. NEĆE BOLA. Ne funkcioniraju stvari tako, demokratsko društvo počiva na svim nama.

Kada si zadnji put zvao policiju kada je netko prošao crveno svijetlo ili kada je projurio 150 na sat gradom. Kada si zadnji put prijavio koruptivnu radnju ili tražio da ti izdaju fiskalni račun. Kada si pomogao susjedu a ne likovao nad njegovim nedaćama (pička mu materina, neće njemu biti bolje nego meni).
Kada si, u koncu, pomogao sebi i postao bolja osoba koja može graditi sebe, svoju obitelj i društvo na zdravim i stabilnim nogama.

Često gledamo stvari van horizonta i osuđujemo, mrzimo, likujemo a premalo vremena provedemo gledajući u sebe i tražeći u nama ono što se popraviti može.

Prečesto se osvrćemo na živote drugih, a premalo na svoje
Prečesto se okružim mobitelima i ljudima da ne bi pričali sa sobom.

Kada si zadnji put bio sam sa sobom, bez ičega drugog. E kako te onda opali nervoza, neuroza i ostale psihičke bolesti kada nemaš gdje pobjeći. Bojiš se samoće zato što podsvijesno znaš da kada ostaneš sam, nema nikoga drugog tko bi vukao tebe, na koga bi se istresao, koga bi ohakao ili o kome bi pričao.
Tu si

Sam

sa sobom

I strah te. Znam to

Jer je i mene bilo strah. I još uvijek jest

Jer u samoći izolacije saznajemo tko smo zapravo. U pitanju sebe teškim pitanjima dolazimo do još težih odgovora. U strahu od toga bježimo glavom bez obzira. Jer naš najveći protivnik i neprijatelj nije van naših fizičkih okvira, već u nama samima

U našoj grižnji noktiju ili grižnji savjesti, našoj boli prema bivšoj curi ili boli prema udarenoj nozi, nekontroliranju emocija ili nekontroliranju unosa čipsa. U nama leži sve, a trenutno u nama leži malo ili ništa.
Kako je strašno kada saznaš da se tako nešto veliko, poput države, nalazi na plećima svakog od nas, uključujući i tebe. Strašno, paralizirajuće, smrtno opasno, ma nema šta već. Sjebano. Ne znamo šta je to u nama. Odbacujemo. Udara nas kognitivna disonanca Preispitujemo se ili nismo, odbacujemo sve jer je to tamo neki lik reko. Lako je njemu pričat, vidi šta on sve ima.

I onda

Se isključi telefon, mobitel i televizor

Sjediš sam

U sobi. Četiri prazna zida

te gledaju a ti gledaš njih

i pitaš se

Je li ovo život?

Prođe 10 minuta teksta i ti sve pročito. Haj sad baci neki komentar da vidim kako ti se ovo sviđa ili ne sviđa i ja ću gledat odgovoriti konstruktivno

Hvala ti što si sve pročito. Živio do idućeg utorka.

Bruno Bokšić