Ljudi s olovkama

Adi Hodžić: Dva srca u malom stanu duše

U životu je najvažnije imati neku nju, kojoj ćeš olakšati naporan dan, koju ćeš savjetovati  više nego samoga sebe, zamišljati da se ostvaruje njezina želja dok oboje pušemo u trepušku među prstima, ostavljati joj okrenute papuče ispred tuš kabine da…

Ljudi s olovkama

U životu je najvažnije imati neku nju, kojoj ćeš olakšati naporan dan, koju ćeš savjetovati  više nego samoga sebe, zamišljati da se ostvaruje njezina želja dok oboje pušemo u trepušku među prstima, ostavljati joj okrenute papuče ispred tuš kabine da se slučajno ne nahladi hodajući bosih tabana po mokrim pločicama. Svaki dan činiti da se osjeća kao da je baš danas njen rođendan, praviti tortu rukama ljubavi darujući joj tako cijelog sebe. Paziti da toj drugoj strani bude sve po volji. Kada je bolesna da je pokriješ, utopliš i zagriješ vrelim dlanovima i parom iz šoljice čaja spravljenog mirisima kamilice što smiruje i moje i njeno srce pod dekicom satkanoj od pamuka.

A onda mi srce počne kucati mirnije jer je napokon ona bolje, dok njoj kuca mirnije jer se više ja ne moram brinuti. I tako u krug, ja se trudim biti bolji zbog nje, ona se trudi biti bolja zbog mene. Ona jede zdravo zbog mene, ja jedem zdravo zbog nje. Treba samo naučiti osluškivati to drugo nježno srce i ulijevati mu svu snagu i optimizam da i ono postane najbolja moguća verzija sebe i da zapleše ritmom muzike srca.

Sretan sam kad joj to krhko srce mogu ogrijati i oživjeti porukama na zidu, prozoru i papiru. Pokloniti joj poglede pune ljubavi što obapasaju njeno tijelo kao najljepša loza od cvijeća i tako opijajuće krasi svako uzvišenje na njenoj koži stvorenoj od jeze, pa onda može lakše da diše. Ostaje mi samo biti zahvalan za sve one suze radosnice i vulkan sreće što se razbukta iz mog habitusa kada je vidim zadovoljnu kako udiše svu ljepotu ulivenu u život i svaku veselu boju na crnom platnu što označava početak kraja njezine balade. I šta ja tu mogu danas, već samo biti zahvalan svemiru što me je odmetnuo na mjesto gdje dva bademasta oka i nježne ruke griju poput vrelog julskog sunca. Volim kada je volim takvu, svima nesavršenu, krivih zuba i kosih očiju, a meni najsavršeniju u cijelom univerzumu. Krivih crta koje su meni najpravije.

I kada postane sebična i odgurne me pomalo oholo, ja i dalje mogu da je odsanjam na otvorenom potkrovlju naše romanse iz mašte sa puno lavande i vanilije dok mi njene oči pričaju milion priča ljubavi. Svako od nas treba neku nju, koja krije smisao. Neku nju koja će doručak na pladnju uz novine i vruću tursku kafu nagraditi zagrljajem i poljupcem. Koja će biti sretna i s mrvicama hljeba koje ćemo dijeliti s ribama tamo ispod mosta ali i sutrašnjom bogatom otvorenom trpezom na obalama dalekih mora. Neka ona, koja će uživati u vožnji biciklom niz šumske puteljke udišući mirise maslačka s kojeg ćemo puhati želje i njima doticati nepoznate duše.

Samo joj povjerujte i dopustite da uđe. Takva za mnoge možda nestvarna ljubav, toplina i idila je ostvariva jedino ako čovjek konačno progleda očima na srcu i pruži joj ruku da pređe preko krivudavog mosta u mali stan naše duše gdje dva plamena blješte i kucaju kao jedan.

O autoru:
Slobodni novinar, pisac, filantrop, pacifista, zaljubljenik u boje, muziku. ples i estetiku.
Pragmatičan i apstraktan u isto vrijeme.
Najviše ponosan i sretan kada uspijem dotaći velika i otvorena srca.

Pročitaj još

Od iste osobe